BIOGRAFSKI INTERVJU TONKA MAROEVIĆA Otkrio da je feminist, Mediteranac i banalni građanin: Nikada nisam navijao za Hajduk. U Splitu sam bio dinamovac!

Čitajte sva stoljeća! Utješan je to zaključak koji mi je, dok sam se borila s nekom apatijom koju mi je pojačavalo sve na što mi oko padne i što uho čuje, ponudio razgovor s Tonkom Maroevićem. Znate ga: pjesnik, esejist, prevoditelj, autor monografija, likovni i književni kritičar, erudit, javna figura.

Dobitnik je ovogodišnjeg Goranova vijenca. Otvara izložbe, govori o poeziji. Likovnošću se više bavi “po količini”, ali o poeziji zna više... “Skromno tvrdim”, dodaje. Redoviti član HAZU, profesor emeritus.

Tina Ujevića smatra najvećim hrvatskim pjesnikom. U Držiću imamo jednog od najboljih europskih dramatičara, kaže. Vesna Parun je velika, velika da sumnja da i francuska i talijanska književnost imaju takvu pojavu.

Kad pitam za najbolje hrvatske pjesnike današnjice, prvo se sjeti žena: Brnardić, Škunca, Jagić. A i razgovaramo pod ženskim portretom, portretom bake njegove supruge, Ive Grgić, prevoditeljice i sveučilišne profesorice. Baka, mlada i markantna, u crvenom je kostimu, s cigaretom među ružičasto lakiranim dugim noktima. Baka je bila liječnica, a Iva je na njen libertinski gard ponosna. Feministička tradicija se nastavlja...

- Sad je Iva borac, ja nisam, ja sam u drugom planu.

Po čemu je vaša supruga feministica?

- Kako po čemu?! Kao što je uvijek bilo. Po svijesti da su ženska prava uskraćena i motivaciji da se bori za njih. Predaje na Ženskim studijima, bavila se Virginijom Woolf, prevela i uredila nekoliko njezinih knjiga.

Vama je lako živjeti s feministicom, i vi ste feminist.

- Bio sam jako zainteresiran za feminizam u vrijeme kad sam imao stipendiju u Rimu, šezdesetih i sedamdesetih, apsolutno sam smatrao da je to i meni oblik oslobođenja, i prava. Čovjek sam koji tuđa prava apsolutno poštuje, spadam među one koji misle da je jedan dio toga potrošen, ostvaren, katkad se šalim da stvar, ako se sve tumači iz muško-ženske perspektive, pomalo prelazi u dogmu...

Ma stvar je prije svega u klasnom, ali nikako da shvatimo.

- I ja sam sad puno bliži marksizmu, nego dok je bio službena ideologija.

No, danas se u Hrvatskoj branimo od sotonske Istanbulske konvencije.

- Mi u kući nemamo oko toga problema. Iva je jako angažirana, ja Konvenciju nisam čitao, ne kanim čitati 60 stranica, imam svog posla, ali to je europski dokument... podržavam! I, vjerujem Ivi.

Dan vam je počeo u osam sati, u Institutu za povijest umjetnosti, pa ste bili na sjednici razreda za književnost HAZU, pa na jednom intervjuu, pa drugom, pa navečer čitate na Goranovu proljeću. To je kondicija.

- I još sam u međuvremenu nosio tekst gospođi koja mi pretipkava, uređujem naime Slamnigova djela za Stoljeća hrvatske književnosti... Sve me zanima. Znatiželjan sam još uvijek, čitanje me nije zasitilo, uvijek nađem bogatstvo, slojevitost ako nemam ništa drugo, da se našalim, uzet ću Ariosta. Velika mi je utjeha i sreća čitati njegove satire, pa i Horacijeve satire, i Ovidijeve.

Sigurno sam čovjek koji više pripada 16. stoljeću nego 21. Normalno sam čitao Hektorovića od svoje desete godine. Dosad sam ga pročitao barem deset puta.

Znate taj jezik?

- Kako ne bih znao, to je moj jezik, zaboga.

Ali nema ih baš mnogo koji ga znaju.

- Pa, nema. Ali čakavština je moj jezik, ja sam iz Staroga Grada, s Hvara, to se tamo događa... srpski književnik Jovan Hristić napisao je veliku pohvalu ‘Ribanju’, kako je to živo djelo i sva je terminologija i njemu jasna. A kamoli ne bi meni.

Malobrojno smo društvo, vrlo brzo se ‘obere’ sve što se događa, i onda taj osjećaj ponavljanja, dosade, vječnog vraćanja istog. Ne kažem da nije do mene.

- E pa, tako ti Nietzschea...! Broj originalnih ideja na svijetu je ograničen, svijet, priroda i dragi bog su ekonomični, on reciklira, svijet se reciklira, ali mogu i nešto drugo reći, u nekim stvarima idemo na sve gore i gore, jednom se to zove inflacija, drugi put dekadansa, ili korupcija, u smislu da se materijal kvari...

Evo, kad biste nam vi sad preporučili nešto iz žive, živuće hrvatske književnosti.

- Cijeli sam život pratio Slobodana Novaka. Imao sam 14 i pol godina kad sam čuo ‘Badessu Madre Antoniju’, priču koja me beskrajno dirnula, pa je došao ‘Izgubljeni zavičaj’, to mi je jedna od najdražih knjiga, u apsolutnom smislu. On je, naravno, prgav čovjek, znao se zainatiti... ali to je njegovo pravo, njegovo je svaka rečenica vitalna...

Priređivao sam njegova djela, Slamniga, Šoljana, to su prethodnici naše generacije, gledali smo u njih s ljubavlju i znatiželjom. Pa onda, vrijednost Danijela Dragojevića i Josipa Severa, s dvije različite poetike. A ja sam sam tražio neki treći put ako je poezija na tapetu.

Ali, sve je to bilo prije pola stoljeća! Dobro, Dragojević objavljuje i danas.

- Točno... gledajte... usudio bih se reći da je puno bolja književnost pisana pod relativnom represijom, naša represija nije, naravno, bila nalik sovjetskoj, ali, tražile su se neke metafore, alegorije, književni postupak. Mislim da smo s ‘Izgubljenim zavičajem’, ili ‘Kratkim izletom’ ili Slamnigovim ‘Neprijateljem’ ili Kušanovim ‘Tornjem’ dobili neka reprezentativna djela...

Da, da, prije 100 godina.

- Dobro. Danas, ljudi su daroviti, ne možete reći da Jergović ne piše dobro, Ferić zna odlično konstruirati priču, Karakaš je stvarno senzibilan, to su proze koje mi padaju na pamet, ne stignem na sve. Ali stalo mi je do hrvatske književnosti, a pratim i talijansku, malo srpske, malo slovenske.

I onda, ta naša kritika. Laži, maži, uvlači se. Ako je i u svrhu održavanja iluzije da imamo književnu scenu, gadljivo je.

- Zanimljiv je tu Igor Mandić kojega kao intelektualca sasvim sigurno cijenim, ali njemu je kritika bila oblik vlastite realizacije više nego oblik tumačenja i razumijevanja drugog. Sasvim sigurno da je on otišao dalje od ‘kritike’, u kritiku društva, medija... on je izgubio pravu znatiželju za meritum literarnog. Ja to ne bih želio izgubiti, ne kažem da znam recept.

Mandić ima svoj način. Ali kad danas čitate portale koji objavljuju književne kritike, to nije odabir, to je odlagalište. Karepovac ‘kritika’. Pretjerujem... ne previše.

- I velikima je problem. Talijanima i Francuzima. Pitanje je kriterija. Stvari o kojima se brblja, o kojima se ‘govori’ puno su važnije od onih koje bi se mogle konstitutivno ugraditi u matični tok književnosti. Pokušat ću napraviti još jednu antologiju hrvatske poezije. Napravio sam jednu, (‘Uskličnici’, 1996. op. a.).

Bavim se poezijom, a pisao sam o prozi onih ljudi čiju sam prozu živio. Novaka, Marinkovića, Desnice, Šegedina... Ono što Marinković piše, to sam ja u djetinjstvu gledao. Čista empatija. O prozi ne želim suditi, samo pristajem na neki od tih svjetova. Jučer sam čitao Maupassanta... priuštim si povremeno nekoliko stranica fine literature.

Pisac ima svoje doba kad je najradoznaliji, najhrabriji, to je za vas bilo... kad?

- Sreća je roditi se u Splitu, ići u klasičnu gimnaziju, na komemoraciji Tinu Ujeviću upoznati Zvonimira Mrkonjića koji ti ponudi svoje prijevode, francuske knjige koje možeš čitati sa 15, 16 godina, slušati Krunu Prijatelja i Cvitu Fiskovića, upoznati Dragojevića, Marovića, pa i Živka Jeličića, koji je pomalo bio advocatus diaboli...

Opet vi o drugima.

- Više sam kritičar nego pjesnik, čovjek mora imati neko osjećanje mjere. No, ne prezirem vlastiti izraz. Puno sam pisao o drugima, to troši. Nešto imaginacije ode u pisanje kritičkih tekstova, nemojmo se šaliti... To su dosjetke koje posudiš drugima. Ne tužim se. Jako cijenim poeziju, osobito tuđu, pa još na stranom jeziku, i na slojevitosti vlastitog jezika. Veliki sam ljubitelj ‘Balada Petrica Kerempuha’. Kad sam došao u Zagreb i to počeo izgovarati Horvatiću ili Petraku, oni su se valjali od smijeha.

Danas bolje izgovarate ‘Sfrišuntksuntali te bumo, vrag te kmetski dal...’?

- Ne. Nisam napredovao. Nego volim. Volim, poznam. Razumijem. Slojevitost jezika me strahovito privlači. A sad, vlastita poetika... Mijenjao sam se. Jednom sam rekao da nisam nikad napisao ljubavnu pjesmu...

Ali jeste pornografsku. Uz Bourekove crteže. U mapi ‘Eros Aresu ures’. Za buduće naraštaje, na znanje.

- Ma dobro, to... ajd. Ali napisao sam ljubavnu pjesmu indirektno. Inače volim indirektno. Čini mi se da smo razvijena, kasna civilizacija. Ima Umberto Eco poznatu rečenicu: ‘Kao što bi Barbara Cartland rekla, volim te ludo’. Stid nas je izgovoriti neke stvari, toliko su puta izgovorene. A i sonete sam pisao... o sonetima.

‘Sonetna struka’, naziv je te vaše zbirke, pa kažete: ‘Sonetna struka iz dana u dan slabi/al nije mrtva, bar zasad još ne...’ Ipak, zanima vas prenijeti energiju, toplinu, sjaj.

- Svjetlost ambijenta iz kojega sam. Ako govorimo o pjesmama, najčešće se sjećam djetinjstva, ne bih li uspio evocirati nešto što sam primio prvotno i primarno. A govorim o drugima zato što su me drugi formirali, ja sam dijete jedne kasne civilizacije. A i ja sam star.

Nisu to danas neke godine, 77, dobne granice su se izmiješale. Kako osjećate svoje godine?

- Dok glava radi, noge rade, luksuz je to. A noge su silno važne. Uvijek sam bio malo autoironičan, mogu se sebi malo i nasmijati... mudrosti čovjek teži, a da je mudrost dosegnuo, to valjda samo budala može reći. A da se nešto sedimentiralo... valjda je. Nešto što mi olakšava razumijevanje svijeta pa i prihvaćanje njegovih okrutnih strana. Svijet je težak, ja sam jednim dijelom pobjegao od okrutnosti u svijet svojih bavljenja...

Kad se ujutro probudite, a jutro je vrijeme istine... kako se osjećate, Vedri duše, zdravo! Ili...

- A, volio bih riješiti neki od svojih dnevnih zadataka, u najmanju ruku znadem da bih htio napisati stanoviti broj eseja, priloga, evo uređujem Slamniga, u Sloveniji sam predao tekst za Andreja Jemca, za njegovu monografiju, u Crnoj Gori sam radio dva priloga o Njegošu, u Bosni moram predati tekst o Dizdaru, u Splitu moram za mjesec dana predati tekst o Hektoroviću... u radu je spas.

Imate kakvih strahova?

- Da se izgubim... Alzheimera se čovjek boji najviše. Da se bojim smrti, bilo bi smiješno. Umiranja se čovjek boji, ali smrti... mogu se bojati da nisam obavio obaveze prema bližnjima. Pa, čujte, šezdeset godina se bavim svojim poslom!

A i dugo navijate za Barcelonu.

- Krasno! Virtuozitet. A ja sam Katalonac! To je kultura koja je bila potisnuta, jezik koji je u 13. stoljeću bio kodificiran. Prije talijanskog. A bilo je vremena kad nisu smjeli objavljivati na svom jeziku. Volim tu patinu, volim njihovu strast, volim Tàpiesa više nego Gaudija, volim Miróa više nego Dalija, a Barcelona je... Pariz na moru. Osim toga, ja sam bitno Mediteranac. A Talijanci su naši i neprijatelji, u nekom smislu... a ovi su daleko... Rođen sam u okupiranom Splitu, recimo. Nisam ja to posebno doživio, ne, ali, ne smatram da Italija ima pravo na Split. A Barcelona to i neće. I da. Najbolje igraju.

Smjestite se pred televizor, navijate.

- Smjestim se, da, ja sam banalan građanin. Ne navijam. Nisam bio hajdukovac, jer mi je išlo na živce urlanje publike. U Splitu sam bio dinamovac! Jer je Zagreb daleko, a Zagreb je moj grad. S deset godina sam znao da ću živjeti u Zagrebu, kad sam vidio Sveučilišnu biblioteku. Imam 20 tisuća knjiga, ali sam u Sveučilišnoj svaki čas.

Dojam vašeg djetinjstva je svjetlo, iako, rodili ste se 1941., odrasli bez majke, s dva brata.

- Zanima me elegija prolaznosti, pa i svjetla. Pišem istovremeno kao kritičar, to je Mrkonjićeva formulacija, a on je bio moj najbolji kritičar. Kaže da svaki moj stih ima svoje naličje, kao da ga dovodiš u pitanje. A i to je verzija prolaznosti. I Tomislav Brlek je nedavno napisao studiju o meni, zaprepastio me i svojom erudicijom i intuicijom.

Da, Brlek zna zaprepastiti, zato što je jako zgodan, pa misliš da je jako mlad. Ali, zapravo, ni Tomislav Brlek više nije jako mlad. Kad će znati ako ne sad? No, djetinjstvo... Nešto znam i iz prošlog intervjua: Stari Grad, konj, pas, mačka, vrt.

- I vatra bez struje, sve je bilo prvotno. Nismo bili baš siromasi, ali činjenica da nitko nema nešto posebno i solidarnost nastala iz toga bila je jedna pozitivna činjenica. Nisam radio u vrtu. Išao sam na ribe, nekad. Nisam ništa ulovio. Čitao sam. Kao Hektorović, da prostiš. Kad te barba povede noću, na sviću, a ti se ujutro probudiš na suncu, u nekoj uvali... Sjećanje je idealizirano. Smrt majke... to sam dobrim dijelom potisnuo, to Iva kaže. Imam braću, to je privilegija, i danas sam s njima dobar. A različiti smo u svim aspektima.

Često idete u Stari Grad?

- Kad stignem. Tri puta godišnje.

Kupate se?

- Ne dao bog! Da, ako su djeca u moru, da ih spasim... Ali što bih se kupao, bog s tobom, to je uvreda za Dalmatinca. Sunčam? Još manje. Picigin sam igrao dobro.

To je ono kad ste do gležnja u moru?

- E... bacaš se, to je krasno. To sam mogao podnijeti, to je u redu. Ali samo da je lopta, da je društvo.

Stari Grad je kolijevka?

- Moje malo misto. Imam tamo generaciju, to su sad sve moji, haha... starci, oni znaju tko sam, mlađi me prepoznaju, eventualno. Familijarno smo jako vezani, i djed i baka, i prapradjed i praprabaka, svi su mi iz Starog Grada. Tako da sam s pola mjesta u rođačkim odnosima. I oni mi daju malo uja, malo vina... sačuvalo se nešto tog zadružnog u mojoj familiji. Živjeli smo u mojem djetinjstvu svi zajedno u istoj staroj kući, a kad su se rođaci rodili, s njima sam se igrao, pa ih nosio... starinska obitelj.

Goranov vijenac ste dobili za poeziju, ali i ‘raznovrsne diskurzivne djelatnosti što pokrivaju pristojan dio našeg kulturnog polja’.

- Dobio sam je za svoj privilegij. Ja sam kolektivni egoist. Altruistični egoist. Bavim se drugima, ali ja sam kroz druge puno dobio. Dobio sam nagradu za poeziju, ali srećom je rečeno i... kako ono... ‘za ulogu u hrvatskoj književnosti’. To je malo kao relativizacija... Ali ja još ne znam što piše u obrazloženju nagrade.

Ne znate, kad se ne služite internetom!

- Pa je, mogao bi mi netko to otisnuti, pa donijeti. Ali ja ću to dobiti, kad dobijem.

Vaš prezir prema internetu je legendaran. Nije vam tu ipak nešto zaškripalo?

- Ma, saturirani smo informacijama. Ne bih se mogao ni malo koncentrirati... moje ‘služenje’ ima svoj rok. Što će mi višak informacija, oprosti mi bože.

Jednom sam slušala od važnog hrvatskog intelektualca o Baudrillardu, jednom od najvažnijih europskih mislilaca 20. stoljeća. On je o Baudrillardu tad i pisao, ali, ne služi se internetom pa mu je promaklo da je Baudrillard, ima tome dugo, umro.

- E... i?

Je li važno znati da je Baudrillard umro?

- Nije! Pa, imamo njegove knjige.