BORA ĆOSIĆ 'Nemam gorkih sjećanja, a moj jedini zatvor u životu bio je kad sam zaglavio u liftu'

Moje su trenutne kondicije… memoarske! Sjećam se svega nedavnog, davnog, a najbolje najdavnijeg. Kako je moja generacija uglavnom već otišla, ja sam kao neki njihov konzul na ovom svijetu… - našalio se Bora Ćosić s kojim sam se u lobiju hotela Dubrovnik našla u povodu njegove nove knjige “Mirni dani u Rovinju” (Profil, 2014).

- To je već šesta-sedma knjiga u toj mojoj autobiografskoj seriji, koja je počela “Detinjstvom u Agramu”, ali knjige nisu pisane redom kojim bi ih trebalo čitati, jer druga izlazi iduće godine u Beču, ona najveća, “Konzul u Beogradu” koja pokriva 50 godina života, napisao sam dvije knjige o Berlinu, i kraj, “Put na Aljasku”, a i onaj konačni lament, “Doručak kod Mažestika”.

Bora Ćosić, autor 60-ak knjiga, bio je u Zagrebu nekoliko dana da bi predstavio novu knjigu, a potom se odmah vraćao u Berlin.

Vidjela sam čudan izraz, da ste bili 1937. “preseljeni” u Beograd…

- A kako drukčije, imao sam pet godina! Tata je bio gvožđarske struke, radio je kod “Mervara i Hodnikovića”, u bivšem Ferimportu u Petrinjskoj, a onda je dobio ponudu od još većeg beogradskog gvožđara, firme “Avram Filipović”. Živio sam tamo 55 godina… O tome sam napisao knjigu, “Konzul u Beogradu”. Dok nije došao veliki gubernator Milošević…

Sjećate li se bombardiranja Beograda 6. travnja?

- To sam preskočio, vezom, preko rođaka koji je bio inženjerijski oficir u Generalštabu. Demonstracije 27. marta bile su fulminozna i grandiozna predstava, prekretnički doživljaj za dečka od 9 godina. Sve sam to gledao, jer živjeli smo na Zelenom vencu, gdje je sve počelo… Otišli smo kod bake i dede u Novu Gradišku. To je opet moja proustovska epopeja; velika bogataška kuća, na trgu, s vrtovima. Međutim, nismo znali da će se desiti 10. travnja! Kroz šalone smo gledali kako ustaška mafija ruši spomenik kralju Petru. Preživjeli smo zahvaljujući jednom sucu, Hrvatu. Jedva smo se izvukli, najprije majka i ja, deda je neko vrijeme bio u logoru. Cijela kuća je propala. Baka i deda su došli k nama na Zeleni venac, kolijevku knjige “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”. A kako sam iz jednog Jergovićevog teksta doznao, i napisao u kolumni u Neue Zürcher Zeitungu, Zeleni venac je bilo mjesto gdje su mladobosanci, dolazeći u Beograd po revolvere, spavali. Na onim istim klupama na kojima je moja majka kasnije kupovala sir…

Zašto nikad niste došli živjeti u Zagreb? U Rovinju ste ipak odsječeni od svijeta, a vidim da vas sve zanima …

- Pa ja i ne živim u Rovinju, tamo imam ljetnu kuću, preživio sam tamo rat u s mojom pokojnom ženom Lolom. Nisam imao ni hrvatske dokumente, a rođen sam ovdje. Ali dobro, to su isto bile male zakulisne igre, a u Rovinju je bilo sasvim ležerno, moram reći, bili smo u svojoj kući, ponekad smo pili kavu bez šećera. U Istri imamo tolike prijatelje, tamo smo ljetovali 50 godina. Ali nije bilo nikakve ideje da ja živim u Zagrebu, jer je odmah, ’93 godine prevedena “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji” u Berlinu. Dobio sam stipendiju DAAD u Berlinu, otvorile su se razne mogućnosti. Živimo 20 godina u Berlinu, nema njemačkog grada u kojem nisam nastupio, a u Rovinju smo koliko možemo. Sad smo supruga Lidija i ja našli jedan stančić u Zagrebu, koji se sad uređuje. Tako ćemo najzad živjeti djelomično u ulici Breščenskog.

Znači, praktički, živite od svoje književnosti?

- Živim od raznih stvari. Imam tri male penzije, “normalnu”, u Beogradu, zatim tzv. Nacionalnu u Beogradu. Bilo je muke da mi je daju, jer sam “izdajnik”. A imam iznos koji dobijam, u jednom malom krugu od stotinjak ljudi, u Berlinu, a dodjeljuje ga osobno predsjednik republike. Od literature kao što je moja se ne može živjeti bogato, ali ja imam puno knjiga. U Njemačkoj imam 28 izdanja, otkako sam tamo. Samo “Uloga moje porodice…” izišla je u pet izdanja.

Uobičajilo se kod nas u tisku slikati vaš život s mnogo patosa, nedavno vas je moja omiljena književnica i novinarka intervjuirala u jako tamnim kolorima… a meni se vaš život čini sasvim zgodnim: muza vas nije napuštala, ni Rovinj ni Berlin nisu kažnjeničke kolonije, putujete, a drame koje ste prošli prošla je svaka druga obitelj u ovoj državi.

- Doista ovisi o intervjuistu, a novinarka koju spominjete, genijalna spisateljica, ona je dala taj ton… Ja sam imao suštu sreću da nikad nisam bio u nekoj pravoj neprilici. Prije nekoliko godina napisao sam za jedne inozemne novine kolumnu kako sam se zaglavio u liftu, i kako je to bio moj jedini zatvor u cijelom životu. Nemam najgorih iskustava, kao recimo Šalamun. Ja sam kroz cijeli taj mutljag historijski prošao nekako neokrnjen. Ideološki problemi oko knjiga bili su umjereni. “Uloga moje porodice…”, koja je danas prevedena u 17 zemalja, skinuta je prije premijere u Ateljeu 212, da ne kažem da ju je skinula jedna dama, današnja ikona liberalizma. Kod nas je bilo teških svinjarija na Golom otoku, ali u literaturi - poneka zabrana, “štrof” koji bi splasnuo… A u Rovinju je jednom došao policajac i dao nam sve papire u ruke. Naime, Slobodan P. Novak napravio preko PEN-a džumbus… aprila 1993.

Niste nikad bili kod nas? Pa dođite jednom…

Hvala, iz knjige vidim da je to jedno živahno mjesto…

- To je jedan špileraj, sila stvari koje nisu vrijedne, ima nešto lijepih stvari, važnih slika, Murtić, Ćelić, Damnjan, Veličković, Olja Ivanjicki… glavna zbirka je u Berlinu, ali i ovdje sam nešto ostavio.

I mnogo je ljudi prošlo kroz kuću.

- Četrdeset godina je to jedna prolazna stanica… doživjela je razne etape, onu prvobitnu, kad smo je počeli rekonstruirati siromašnim materijalima. Glavni dio je iz 17. stoljeća, to je bila ruina u kojoj je živjela jedna luda slikarica, genijalna, Zora Matić, težak jedan boem tako da je sve bilo u ritama. Dvorište i vešernicu, lišeru, povezali smo tremovima. Onda je došao period, raskošan, ako mogu tako reći, kad je izašla “Uloga moje porodice…”, bio sam u velikoj modi, imao sam seriju na tv, od koje sam i kupio kuću. Dragan Babić, koji je živio s tom slikaricom, doveo nam je Liv Ullmann. Sad kad sam došao u Zagreb, odjednom srećem ljude koje koje sam trebao u knjizi spomenuti, ali nisam. Seid Serdarević mi kaže: “Ma, bio sam na onom ručku…” On je doveo iz Pule, sa sajma, mog prijatelja Andrzeja Stasiuka. Milorad Pupovac, kod kojeg sam bio jučer, došao je dosta usplahiren, 1992, “Jel’ ti treba nešto?” A bila je i jedna naša prijateljica iz Rima, koja nas je zapravo spasila od gladi. I Mitra Mitrović, Đilasova žena s kojom smo bili 30 godina prijatelji, dok nije umrla.

Je li bio Danilo Kiš?

- Trebao je doći živjeti ovdje! Kuća ispod moje je kuća Daše Drndić, koju sam znao kad je bila djevojčica, i njenog oca, Ljubu Drndića, koji je digao ustanak u Istri, bio mi je blizak prijatelj. A druga-treća kuća ispod je kuća Borke Pavićević, koja vodi u Beogradu Centar za kulturnu dekontaminaciju, i koja je “odrasla” ovdje. U jednom je trenutku Danilo trebao doći stanovati u jednom dijelu te kuće, i čak sam, mojim kamionom, jer ja sam stalno iz Beograda nešto dovlačio, donio neke njegove stvari. Ali Danilo, kakav je bio, to je propalo. Mirku Kovaču sam našao prvi stan poslije njegova bijega iz Beograda. Ali Edo i ja smo nekako u tom ratu 92-93 bili najbliži, i on je stalno dolazio, iz Vrsara, i njegova supruga.

Od tih “drangulija” koje spominjete u kući, koje su vam najdraže?

- Evo, Ljuba Gamulin bila je često s nama nakon bijega iz Dubrovnika. Kouchner ju je strpao u trajekt s njenim malim Reanaultom, izišla je u Rijeci, nije znala kamo bi, pa se sjetila nas. Počela je tu živjeti, kupila maslinjak, donosila je razne stvari… jednom je donijela tri konjića, to je izrezbario nekakav seljak u Istri. O njima sam za NZZ napisao kolumnu. To je meni, recimo, važno. Onda nešto iz secesijske kič kulture, gipsana čitačica, nađe se još koja u nekom komisionu, to je iz moje dedovske kuće. Ili maketa seoske slavonske kuće koju je moj prastric pravio 1869. To su neke sitnurije, zajedno s jednom bočicom od kabeze - to je starinsko pjenušavo piće - koje sam našao na na buvljaku na Portobello Road u Londonu, netko izronio iz Temze… same gluposti koje su odjedamput počele da ulaze u nekakav kolaž, kao neki Piceljev komplet… a imam, naravno i Picelja.

U jednom trenutku egzilantstva pustili ste bradu koja vas je silno pomladila? Zašto ste pustili bradu?

- Lola je umrla prije 10 godina, a Lidija je bila naša prijateljica. Našla se pored mene, i mi smo počeli da živimo zajedno, ona je bila udovica glumca Steve Krnjajića. Rekla je - moraš putiti bradu, izgledaš kao mala beba.