Boström Knausgård: ‘Zbog bipolarnog poremećaja bila sam stigmatizirana. Pisanje mi je pomoglo‘

U suvremenoj Švedskoj i danas je moguće da oboljeli od bipolarnog poremećaja, kao i od nekih drugih psihičkih bolesti, budu liječeni - elektrošokovima. Na terapiji elektrošokovima mogu završiti i mimo vlastite volje, bude li njegovo stanje takvo da ih se prisilno hospitalizira.

O tome u romanu “Oktobarsko dijete”, u nas nedavnoj objavljenom, piše švedska autorica Linda Boström Knausgård (prijevod Željka Černok, izdanje Ljevak) koja se i sama desetljećima hrva s bipolarnim poremećajem. Elektrošokove je odbijala, a onda je, za jedne prisilne hospitalizacije, podvrgnuta tom tretmanu, jer nije imala mogućnost donositi odluke i odbiti.

“Ako je struja tako prokleto dobra, zašto su elektrošokovi onda zabranjeni u nekim zemljama? U mnogim državama SAD-a, u Nizozemskoj i Njemačkoj elektrošokovi se praktički ne koriste, u Italiji su zabranjeni … Samo u nordijskim i anglosaksonskim zemljama hvale elektrošokove”, piše Boström Knausgård.

Elektrošokove su koncem 1930-ih počeli koristiti u talijanskim klinikama, jedan je psihijatar bio inspiriran klaonicom, vidio je kako nemirne svinje smiruju elektrošokovima.

Elektrošokovi

Švedska je, piše Boström Knausgård, zemlja koja provodi najviše elektrošokova po glavi stanovnika u cijelom svijetu.

Govoreći o tretmanu psihičkih bolesti u Švedskoj općenito, a onda o svojem slučaju, u intervjuu za Jutarnji list kaže:

“Danas su psihičke bolesti manje stigmatizirane. Gledate li u prošlost, to je bilo mračno doba za bolesnike, metode liječenja poput torture, od inzulinske kome, elektrošokova, teških lijekova. Zapravo je bilo jako malo razumijevanja za oboljele. Ako ste, primjerice, imali shizofreniju, doktori su pokušavali liječiti strašnim metodama.

Puno toga se danas promijenilo, sad je glavni cilj što prije pacijenta poslati kući, ne bi li počeo sa što otvorenijom, fragmentiranom zdravstvenom skrbi. U upotrebi je puno različitih medikamenata. No, osjećate se kao da ste kažnjeni kad boravite u psihijatrijskoj instituciji. Liječenje elektrošokovima je najgore. Tretirali su me loše. Elektrošokovi su opasni, ali ako ste zaprimljeni u psihijatrijsku kliniku i ako ste tamo prisilno ne možete reći: ‘Ne želim terapiju elektrošokovima.’ Na nju vas prisile.”

O svojoj bolesti i reakciji društva, dalje će: “Bila sam zbog bipolarnog poremećaja stigmatizirana. Jest, to je bolest, ali traumatiziraju vas zbog nje. No, knjigu ‘Oktobarsko dijete’ odlično su prihvatili i čitatelji i mediji i to mi puno znači.”

Jedna od posljedica elektrošokova jest i gubljenje pamćenja, oduzimanje dijela sjećanja. Spisateljicu je to posebno potreslo, i u privatnom i u profesionalnom smislu.

“Napisati ovu knjigu za mene je bio način da se prisjetim, da zapamtim. Pisanje je u tom smislu posebno od pomoći. Željela sam ispričati ovakvu priču, a jezik je došao pomoći mi. Znam da sam izgubila neka sjećanja, no ne želim previše govoriti o tome. Sve je u knjizi. Glas ovog ljudskog bića je divlji, no ona razmišlja, govori, pamti, i jezik mi je pomogao sve to balansirati.”

Kako je pisati okljaštren za bitan dio sjećanja, može li se tako pisati? “Naravno da može. Svi mi puno toga zaboravljamo, svatko je izgubio puno sjećanja. Svjesna sam da su sjećanja oruđe pisca. Sjećanja te mogu voditi daleko u pisanju ili u razgovorima. Možda i dalje u pisanju, to je način istraživanja. Moja je namjera bila napisati dobru knjigu, a pisanje mi je otvorilo sjećanja.”

Čudni snovi

Što joj, općenito, znači pisanje?

“Pisati znači živjeti. Biti slobodna. Nema ništa uzbudljivije negoli osjećati ritam jezika koji izlazi van u obliku teksta. Jedan dan na Fuerteventuri, na Kanarima, napisala sam prvih dvadeset stranica ‘Oktobarskog djeteta’. Bio je to uzbudljiv osjećaj.

Osjećaj da sam ponovo pronašla sebe. … Sanjala sam čudne, nasilne snove. U ‘Oktobarskom djetetu’ snovi su bitni.

Pokušavam pisati što više, a onda se vraćam tekstu, gledam što imam.

Puno uređujem, skraćujem, pa pišem dalje. Moraš biti hrabar kad pišeš. Dobro sam poznavala psihijatrijsko odjeljenje, ono što se tamo događa, tamošnje mirise. Radila sam i neke radio dokumentarce na tu temu, dobro sam znala tu ustanovu, također i detalje oko elektrošok tretmana i cijele procedure. Nema puno u knjizi, a da nije izmišljeno, dopisano. Nisam se previše izložila u njoj. Mnogi misle da je riječ o autobiografiji, ali to je daleko od istine.”

Pripovjedačica u knjizi svojoj njegovateljici na psihijatrijskoj klinici daje pjesmu Hermana Hessea u kojoj Hesse zaključuje da je “najbolje da shvatim i znam da ću sve što je teško morati proći sam.” Boström Knausgård u knjizi dijelom tematizira usamljenost te samoću kao takvu. U romanu pripovjedačica koja se dugo hrva s usamljenošću naposljetku zaključuje da “samoća ustvari nije zastrašujuća”.

Boström Knausgård pak na temu samoće u intervjuu kaže sljedeće: “Samoća ima veliku ulogu u mom životu. Mislim da je to povezano s mojim djetinjstvom. Mislim da su veliki dijelovi mog djetinjstva izgubljeni.” Napominje da nije slučaj da ih ne pamti, već da “nije mogla biti dijete”. “To budi usamljenost. Možda je to dobro za moje pisanje.”

U knjizi pripovjedačica donosi i fragmente rušenja svojega braka, priča o sebi, o partneru, o četvoro djece koja tih godina stižu u nizu, sretne dane nagriza njezina bolest i njegova karijera, pripovijeda o udaljavanju.

Bivši suprug

Makar je dobar dio nordijske javnosti i čitatelja njezinu knjigu “Oktobarsko dijete” doživio kao autobiografsku prozu, što zbog teme i raznih biografskih podataka, konačno sličnosti protagonistice romana s autoricom (i jedna i druga liječe se, prisiljene, elektrošokovima, obje u obitelji imaju slučajeve psihičkih bolesnika, i jedna i druga imaju četvoro djece slične dobi, i jednu i drugu napušta suprug …) agenti Linde Boström Knausgård, kao i sama autorica, veliku energiju ulažu u to da naglase da nije riječ o autobiografiji.

Kako je njezin život, baš kao i životi njezine djece, roditelja i cijeli životni kontekst čitave obitelji i njihovih prijatelja godinama bio nesmiljeno izložen globalnoj javnosti, jer je bivši suprug Karl Uve Knausgård svojim šestotomnim autobiografskim romanom “Moja borba” sve bitne protagoniste vlastita života, kao i sama sebe, brutalno izložio, o osobnosti i životu te žene mnogi misle da znaju puno i svašta, makar njezinu književnost nisu čitali, nikoga njezina upoznali, u Švedskoj nikada bili.

Uvjet za intervju je bio da ne postavljamo pitanja vezana uz nekadašnji brak, bivšeg supruga. Jer, afirmirana spisateljica Boström Knausgård u razgovorima se želi baviti svojim knjigama i za njih relevantnim iskustvima.

Što misli o stvarnosnoj prozi?

“Oduvijek je bilo pisaca koji su se oslanjali na svoja iskustva. No, neka je knjiga ili dobra ili nije dobra. Ljudi pokušavaju moje knjiga staviti u žanr realitetne proze, ali ja nikada nisam napisala niti jedan naslov takve proze. Pitam se jesu li Strindberga pitali ovakva pitanja? Mislim da nisu.”