Branko Ćopić ostavio nam je Nikoletinu Bursaća, kojeg nakon piščeve smrti više nema tko razumjeti

Tipični lik partizanskoga borca, puškomitraljesca, diva golubljeg srca, nastao po predlošcima proza Branka Ćopića. Znali su ga i oni koji ovoga pisca nikada nisu čitali, služio je, svih godina jugoslavenskog socijalizma, kao globalna metafora, a poslužit će, uglavnom neznalicama, i nakon što socijalizma više ne bude, uglavnom za diskvalifikaciju onih koji su s Nikoletinom Bursaćem dijelili i dijele pogled na svijet.

Stvarni Nikola Bursać, Ćopićev školski drug iz pučke škole u Hašanima, poginuo je 1943. na Sutjesci. Umjesto da ga preboli, pisac ga je poživio u liku Nikoletine Bursaća, koji dočekuje kraj rata, vraća se u rodno selo, dolazi majci u kuću da je izvijesti da Boga više nema. To je najpoznatija epizoda iz Nikoletinina života, koja živi i danas, uglavnom u pučkoj predaji, tako da već odavno nije u vezi ni sa Ćopićevom pričom ni s Nikoletininim likom. Osim u “Doživljajima Nikoletine Bursaća”, objavljenim 1956., istoimeni junak pojavljuje se u romanu za odrasle “Ne tuguj bronzana stražo” te u prva dva nastavka pionirske trilogije “Orlovi rano lete” i “Slavno vojevanje”.

Nikoletina je jedna od nekoliko opsesivnih Ćopićevih persona, koja ga je pratila kroz život i koja mu je jednako ulijevala hrabrost i tugu da se na kraju vine u ništa, skokom s Brankova mosta u Beogradu. Nikoletina ga je nadživio, ali tako da ostane neshvaćen od onih koji će ga nakon piščeve smrti spominjati. Branko Ćopić nikada nije ismijavao, nikada se nije rugao drugima. Nema u njega smijeha za neprijatelje naroda, Crkvu i reakciju, okupatore i domaće izdajnike. Za takav smijeh on nije imao dara ili je vjerovao da on nije ni moguć. Riječ je o razlici između žanrova komedije i tragedije u našem i u Ćopićevom svijetu: tragedija ima biti posvećena stradanju drugih, dok je komedija posvećena našim slabostima, nedostacima, zaošijanostima. U onoj slavnoj i nepročitanoj epizodi, u kojoj Nikoletina Bursać dolazi kući, i odmah s vrata materi govori da Boga nema, mater ga u čudu pita a otkad ga nema, na što joj sin odgovara da ga od večeras nema.

“Pa ko će nam onda dati dragu kišu, kad boga nema?” pita majka Nikoletinu.

On joj odgovara da neće nitko, da nam kiša više i ne treba, jer kada dođe oslobođenje, kiše neće ni trebati, nego će se njive orati ljudskim karakterom.

Slijedi dijalog sina i matere, uzdiže se i raste do mitskih razmjera i do najljepše i najsadržajnije teološke rasprave u povijesti naših književnosti. Riječ je, naravno, o satiri, a da bi satira bila uspjela, pisac mora stati na stranu slabijega, na onu stranu koja se od njega ne očekuje. Suprotno onome što se misli, što se već šezdesetak godina prenosi kao istina o Nikoletininom obračunu s Bogom, i što je danas dogma u glavama onih koji Ćopića nisu čitali, rasprava je to u korist Boga i vjere. Ili, tačnije rečeno, u korist onih čija je vjera toliko čvrsta da dopušta sumnju kao oblik vlastitog iskazivanja. Ako više nema Boga, priznaje Nikoletina Bursać, onda više neće biti ni kiše. Jer njemu, prostodušnom ateistu, nezamislivo je da bi kiša mogla padati bez Boga. A kad više ne bude kiše - koje već od sutra neće biti, jer je večeras dohakano Bogu - ljudski će karakter biti sve što nam je dano. Umrijevši, nestavši, Bog je ljudima ostavio karakter. Beskarakterni će svijet na Zemlju navući sušu, glad, bolest i nevolju. I, naravno, neznanje. Bit će to kazna Božje za svijet bez Boga. Svjedoči Nikoletina Bursać.