Kad u rukama imate pitak roman čije čitanje vabi najdublje djetinje čitalačko zadovoljstvo, uz ambicioznu ideološku potku majstorski upletenu u priču zanosne, gotovo bajkovite atmosfere od koje se ne želite odvojiti, znate da ste svjedok velikog književnog događaja. Robert Perišić s nedavno javno promoviranim romanom "Brod za Issu" osvojio je novi level u svojoj spisateljskoj bibliografiji, ali i za hrvatski roman. Jedinstveno, čarobno, obavezno čitati.
"Brod za Issu" objavio je Sandorf krajem prošle godine, u prosincu pohvalno je o njemu u Jutarnjem listu pisao pokojni Dario Grgić ("Ozbiljna i vrlo čitka priča o prvoj globalizaciji, onoj grčkoj iz 4. stoljeća pr. n. e."), no roman ni blizu nije dobio medijsku pažnju kakvu zaslužuje. To nije pravedno ni prema romanu ni Perišiću, nakon hvaljene serije po njegovom zadnjem romanu "Područje bez signala" i prijevoda i uspjeha na američkom i francuskom književnom tržištu.
Tekstom o kolonizaciji Isse, današnjem Visu, Perišić nam gura ogledalo pred lice da se preispitamo. Je li to doista život kojim želimo živjeti?
Ispeglani tekst
Napisano majstorski, s do detalja ispeglanim tekstom: priča te tako povuče da ne čitaš, ti živiš s odbjeglim malim robom Kalijom na ulicama antičke Sirakuze, žedno skupljaš mirise i zvukove na pijaci za siromašne, pa se šunjaš s njim zabitim uličicama do štale magarca Mikra koji te grije u hladnim noćima. Kalija je usvojio Mikra, mačkica Miu usvojila je Kaliju. Brodovi iz Sirakuze pristaju na Issu, kako bi tamo osnovali koloniju, novi polis.
"Brod za Issu" vratio me u osjećaj iz djetinjstva kad te mačkica prvi put prepozna i usvoji. Sav je roman utopljen u toj dubokoj i nježnoj ljubavi, koja te drži u zagrljaju s čitavim svijetom, sa svakom kapljicom u njemu. Tekst je tako izbrušen da ga čitaš kao da gledaš animirani film, i unaprijed se nadaš televizijskoj seriji - sa što više nastavaka. Tu sada ima i onoga što mi je dosad falilo kod Perišića: i jakih emocija, i razmatranja o smislu života, dubinskih poniranja, s buketima rečenica koje vuku na prepisivanje.
Jednako važan ili još važnijim čini mi se Perišićev veliki intelektualni pothvat koji stoji iza romana, vrlo ambiciozno postavljena vrijednosna armatura na kojoj autor gradi svoju priču smještenu u vrijeme kad su antički Grci kolonizirali otok Vis.
Neočekivano, drčno, Perišić baca rukavicu u lice Slavoju Žižeku i filozofima koji kažu da je danas lakše zamisliti kraj svijeta nego alternativu kapitalizmu. Desetljećima nikoga nije bilo da im ozbiljno proturječi. Osim možda Grete Thunberg.
Da, drugi svijet je moguć, crta nam Perišić doslovno i strpljivo, kao idiotima, i neumorno pokazuje prstom na točke gdje ga možemo lomiti. Tu, tu! Izlažući se pritom maksimalno, što je dosta riskantno u kulturi ogrezloj u cinizmu, apatiji i samosažaljenju.
Dakle, Perišić piše o antičkoj kolonizaciji Isse, ali "Brod za Issu" nije historijski roman, jer vrlo jasno i direktno govori o današnjem svijetu, s polovima koji se tope. Govoreći o ekološkoj katastrofi prema kojoj jurimo, autor se koristi metodom prispodobe, onako kako se Isus u Novom zavjetu obraća neukom puku i tupim svojim učenicima, onako kako su nas učiteljice u školi pilale primjerima da bismo kao lakše shvatili fiziku i kemiju. U romanu imamo Grke Sirakužane i Liburne, ali ne zato da bi čitatelj saznao kako je to bilo njima jadnima bez interneta i struje, nego da bi se zamislio nad sobom sadašnjim.
Toplo i očaravajuće
Gotovo u formi dječje priče, toplo i očaravajuće, Perišić piše žestoku kritiku svijeta koji uništava sam sebe. Učestale vremenske katastrofe posljedica su arogancije čovjeka. Spizdili smo prirodu, spizdili smo klimu, na najboljem smo putu da uništimo sve. I ne možemo se zaustaviti. Kao skupi auto s vrhunskom opremom kojem su otkazale kočnice na nizbrdici pred provalijom: kapitalizam je prožvakao i ispljunuo sve alternative, svijet je ostao bez utopije, bez nade. Znamo da idemo u smrt i ne možemo se zaustaviti, niti znamo kako se boriti protiv, jer je Utopija mrtva.
Zapad se batrga u beznađu najkasnije od pada Zida, u stvari od kraja sedamdesetih i sloma revolucionarne strasti ‘68. No Perišić je prokopao dublje, i da bi došao do točke gdje je promjena moguća, da bi nam osvijetlio to da prokleta mogućnost izbora mora da postoji, transportira nas u vrijeme kad je krenulo ukrivo. I zato je kao vrijeme i mjesto romana izabrao 4. stoljeće prije naše ere, vrijeme velikog grčkog filozofa Aristotela. I antičke kolonizacije Isse i Pharosa.
Ugrubo, Perišić u "Našem čovjeku na terenu" (2007.) beskonačno duhovito čereči medijsku industriju, u "Području bez signala" (2015.) raspravlja o kapitalizmu i socijalizmu, srazu novca i ideala, dok u "Brodu za Issu" dovodi u pitanje same temelje zapadne civilizacije. OK, lako je pljuvati, svi znamo da kapitalizam ide u k, i što s tim? No Perišić nam ne crta samo to što znamo. On ide korak dalje, čini ono što su nam rekli da je nemoguće: crta utopiju, romanom "Brod za Issu" skicira alternativu ljudožderskom kapitalizmu koji uništava svijet.
Da, da, ne pretjerujem. Pročitajte.
Čovjek piše roman, ne drži politički govor, ali da drži, Perišić bi bio neka muška verzija Grete. I to starije i ženski osviještene Grete Thunberg. Ide dalje od 19-godišnje Šveđanke, ekologiju stavlja u širi društveni i civilizacijski kontekst: uništenje prirode ide ruku pod ruku sa sveopćim ugnjetavanjem žena. Amazonska prašuma nestaje, nema zemlje na svijetu koja je ukinula diskriminaciju žena. Izvor je isti: patrijarhat kao temelj kapitalizma, eksploatacije čovjeka po čovjeku, odnosno hijerarhijski uređen svijet na čijem vrhu stoji Čovjek, tj. muškarac, heteroseksualni bijeli muškarac na poziciji moći.
Nije Perišić prvi koji je to uočio, ali je sjajno kako je taj u biti ekofeministički pogled na svijet umijesio u izvrstan roman. Zadnjih godina svijet otkriva položaj žena, objavljuje se puno autorica, feministički klasici su u izlozima glavnih ulica metropola. Neki se priključuju jer se nadaju profitirati od trenda, no Perišić piše previše vješto i suptilno da bi ga se moglo optužiti za to.
Potlačenost žena i beskrupulozno iskorištavanje prirode, biljnog i životinjskog svijeta u ime takozvanog napretka, posljedica su ideje o prirodnoj dominaciji muškarca na kojoj je sazdana zapadna civilizacija: najkasnije još od Protagore i 5. stoljeća prije Krista, čovjek je mjera svih stvari, onih koji jesu da jesu, onih koji nisu da nisu. S tim da pojam "čovjeka" ne označava sve ljude, nego samo neke: muškarce, i to ne sve muškarce. U antici su isključivali robove, danas siromašne, obojene, imigrante. Invalide, homoseksualce. Žene, uvijek su isključivali i isključuju žene i djecu.
Perišićev roman brutalna je kritika patrijarhata i koncepta toksične muškosti. No njegov književni pothvat ne iscrpljuje se u kritici, autor je poduzeo onaj tako riskantan korak preko ambisa i prenosi nam što je vidio na drugoj strani. I to je razlog zašto se morao vratiti daleko u prošlost, prije štulićevskog krivog srastanja zapadne civilizacije. "Brod za Issu" nam crta obrise paralelne sudbine svijeta: što bi bilo da nije pobijedio aristotelovski dualistički pogled na svijet s muškom dominacijom, nego Pitagora i njegovi učenici. Po Aristotelu, žena je biološki i mentalno inferiorna. Aristotelova direktna degradacija žena proizvela je filozofiju koja je stoljećima dominirala zapadnom civilizacijom, piše Kayla A. Huber sa sveučilišta Minnesota. Perišić je očito dobro proučio suvremenu analizu grčke filozofije i servirao nam to u pitkoj verziji romana o kolonizaciji Visa, toliko fino da dio kritičara to nije ni uspio uočiti.
Pitagorejci sa svojim učenjem da je sve božansko i sve povezano, i muškarci i žene i životinje i priroda, proganjani su i istrebljivani, i u vrijeme radnje romana jedva da još ima traga njihovom učenju. Tu antička filozofija sreće ekofeminizam i temeljnu kritiku patrijarhata, valjda još od Engelsovog "Porijekla porodice": kao što je podčinio ženu, muškarac podčinjava sebi i svojim planovima i željama životinje i svu prirodu. Oduzima im pravo da imaju dušu. Životinje, priroda samo su sredstva koja eksploatira koliko god želi. Kao što je mrak odvojen od svjetlosti, dan od noći, život od smrti, tako je čovjek odvojen od prirode. Slobodan čovjek od roba, od kmeta, od radnika: od antike do danas. Na dnu piramide su žene, životinje, priroda. Odlično za one na vrhu, i za one koji svakodnevno izvlače korist iz tako nakaradno postavljenog sustava. I sve je super, dok trenutka kad ti znanstvenici ne natrljaju nos mračnim prognozama o prijetećoj klimatskoj katastrofi.
Definicija grada
Perišić brutalno sasijeca toksičnu muškost: u liku vojnika Ariona, nesretno dijete koje se u bijegu od patnje odsijeca od emocija i bori kao vojnik. Dok ne shvati besmisao ubijanja za interese drugih. U liku graditelja Teogena, fanatičnog arhitekta vizionara, koji se manijakalnim radom žrtvuje za polis. Što se on više posvećuje poslu, što se više žrtvuje za opće dobro, to se više udaljuje od sugrađana. On je na svojim leđima izgradio grad, ali ljudima toliko ide na živce da ga potjeraju, daju mu imanje na drugom kraju otoka pa neka tamo dočeka smrt. Toksična muškost: jedan je skroz zatomio emocije ubijajući u ime politike, drugi je u ime ideje negirao svoje tijelo i granice drugih, radnika i magaraca koje bi pretovario. I oba je polis ispljunuo.
Alternativni svijet autor ocrtava kroz glavnog junaka, malog odbjeglog roba Kaliju, sa snažnim porivom za slobodom i životom u slobodi. Da bi preživio, dječak treba ljubav i razumijevanje drugih živih stvorova, ljudskih i neljudskih. Ljubav, podrška, odanost, odgovornost: to su vrijednosti malog Kalija. Nasuprot sile, dominacije, velikih ideja koje se provode lomeći kičme tisuća robova. Svijet po Kaliji svijet je bez moderne, bez stalnog napretka, bez prometejskog napora da se savlada priroda i čovjek nametne kao prvi nad svime ostalim. Ne, sve je u suradnji i ljubavi, u poštivanju prema drugome, koji uvijek jest drugačiji od nas.
Perišić s tugom i razumijevanjem stvara likove toksične muškosti, odbačene vojnike i graditelje, opisuje razornost i iracionalnost klasne, odnosno robovlasničke podjele i strasti za ratom i nasiljem. Kalija ne želi u rat, u bitkama ne vidi ništa herojsko, samo smrt i stradanja. Sila, ili suradnja - odselivši se Liburnima na viško selo, Kalija bira to drugo.
Također je zabavno kako je Perišić dekonstruirao mit o romantičnoj ljubavi: Kalija se ženi zbog magarca, da bi sačuvao svog magarca Mikra da ne lipsa od intenzivnih radova na gradnji grada. Ne romantizira se tu odnos između muškarca i žene, nego odnos čovjeka i životinje, ali tako da mu ne možeš proturječiti. Ženski likovi su snažni, neovisni, ali isključivo su u funkciji pomagačica muškarcima. Ali dobro, nitko nije savršen.
Jest, Perišića su nazivali autorom asfalta, i on ni u "Brodu za Issu" ne mijenja temu. I ovo je priča o gradu, o pragradu, o osnivanju grada. I razlozima za to. On priča prapriču o pragradu, o skupini izgnanika, razočaranih, osuđenih, robova u bijegu, koji traže mjesto gdje će početi život ispočetka. To je definicija grada, a ne asfalt ili kaldrma: potreba za alternativom. Čitavom svijetu sada treba alternativa, nova Issa, nova utopija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....