Bukowski mi se u pismima žalio na ženu, Warhol mi je poklanjao crteže

Ovih dana opet prolazim kroz neke gadne momente. Počela je kao dobra žena, ali ubrzo se promijenila u nešto drugo, posebno za posljednje dvije godine. Možda je vrijeme da se i definitivno povučem iz igre. Jednostavno osjećam potrebu za nekom osobom, konjima i pićem. Djevojke uvijek žele nešto postići. Neka to postižu s nekim drugim. Ako se pojaviš u ovim krajevima, prethodno mi najavi svoj dolazak telefonom i možda se uspiješ snaći i probiti si put do nekoliko tura pića”, požalio se književnik Charles Bukowski u pismu koje je poslao dubrovačkom pjesniku i prevoditelju Voji Šindoliću. Nakon intimne ispovijesti uslijedile su upute u vidu pjesme kako da Šindolić dođe do njegove kuće.

Pismo je na adresu u Dubrovniku stiglo 1982., četiri godine nakon što su Bukowski i Linda Lee preselili u svoju novu kuću u San Pedru. Početkom osamdesetih, priča Šindolić, Bukowski se potpuno posvetio kućnom životu.

Art Boba Dylana

- To je u njegovom slučaju otprilike značilo spavanje do kasnih jutarnjih sati, podnevni odlazak na konjske trke i predvečer povratak kući, večeru s Lindom, a potom odlazak u radnu sobu na katu gdje bi, uz nekoliko boca bijelog vina, gotovo svake noći pisao do ranih jutarnjih sati - priča. S piščeve je adrese stiglo još nekoliko stotina pisama u kojima mu prepričava svoje doživljaje i razmišljanja o književnosti, uglavnom crtice iz svakodnevnice.

Crtež Charlesa Bukowskog

U zbirci Voje Šindolića su stotine crteža predstavnika američke beat generacije, osim Bukowskog, i Jacka Kerouaca, Williama Burroughsa te Lawrencea Ferlinghettija. Iz prve ruke dobio je na poklon i crteže glazbenika Boba Dylana, Leonarda Cohena i Patti Smith. U Šindolićevoj je privatnoj zbirci i crtež na kojemu je Bob Dylan, a naslikao ga je Andy Warhol. Poklonio mu ga je osobno Warhol, kada su se družili u znamenitoj njujorškoj Tvornici.

William Burroughs: Maska crvene smrti

Dodajmo da je i sam Šindolić priznati pjesnik, da je pogovor njegovim djelima pisao Gabriel García Márquez, dok će predgovor pjesmama koje izlaze na japanskom pisati - Haruki Murakami. Njemu su osobno pjesme posvetili Allen Ginsberg, Michael McClure i Lawrence Ferlinghetti (“Kako je jasan tvoj glas iz Beograda”).

Allen Ginsberg: Uroboros

A u zbirci, osim crteža i stotina pisama, ima i osobne posvete najvećih književnika svojeg doba, u njihovim knjigama. Tu su i fotografije svih važnih protagonista vremena. Treba reći i da je kolekcionar knjiga, da posjeduje rijetka izdanja ovih autora na, primjerice, kineskom ili turskom jeziku. Gostujući je predavač suvremene američke književnosti na University of California u San Franciscu i Berkeleyju te počasni član Američke akademije umjetnosti i književnosti. Zapravo, pomalo je neobično da Šindolić, kada se nabroji sve ovo, nije češće prisutan u javnoj percepciji.

Festival KaLibar

Dio ovih crteža mogli smo vidjeti u Šibeniku, na Festivalu FALIŠ, a zatim na KaLibar festivalu koji je za vikenda održan u Zadru.

Gdje, inače, drži sve te knjige s osobnim posvetama, sve te crteže najvećih protagonista epohe?

- Držim ih pod krevetom u kući svojih roditelja. Nemam gdje drugdje. Doma imam veliku knjižnicu, a na zidu neka djela koja sam sam naslikao, te crteže autora moderne, Joba ili Stančića - odgovara.

Susret s Millerom

Među mnogim pismima posjeduje i ono Henrya Millera, pisca koji mu je mnogo značio pri njegovu formiranju. U pismu ga Miller upozorava da ga dođe posjetiti, jer kraj mu se bliži, i neće se više vidjeti za života.

- Znao sam da je vrlo star, da je gotovo sasvim oslijepio i da živi u brdima Big Sura odakle se pruža prekrasan pogled na ocean - prepričava.

Je li tako i učinio? - Da. Otišao sam, i nakratko smo se podružili. Uskoro je preminuo.

Bukowski je crteže koje Šindolić posjeduje, kao i većinu ostalih, nacrtao istiskujući direktno boju iz tube boje na papiru. Tema su mu najčešće bili pijanci i boce, točnije, čovjek u boci. Ti su crteži, “Pijanac po danu” i “Pijanac po noći”, bili upravo oni kojima je dubrovački pjesnik započeo svoju zbirku. Na oba crteža pijanac, s cigaretom u ustima, stoji u boci. Na prvom je crtežu iznad boce žarko narančasto sunce, na drugom je mrak.

Pokloni prijatelja

Kako je dolazio do svih tih djela? - Bukowski nikada svoje crteže nije prodavao, isključivo ih je poklanjao. Napravio je tisuće crteža istog formata. Kako sam sve te pisce prevodio, i sve sam ih poznavao, bilo je dovoljno da im napišem pismo i nakon nekoliko dana dobio sam željeni rad s posvetom. Isto bi bilo kada sam boravio kod njih u Americi, u pravilu bi mi dali da izaberem što mi se sviđa. To su crteži koji se poklanjaju prijateljima, a ne crteži koji se prodaju - piše.

Crteži Charlesa Bukowskog

Šindolić u ovom trenutku prevodi knjige s engleskog, kineskog i japanskog. Uzor mu je, kaže, Josip Tabak koji je prevodio sa 17 jezika.

Kako bi sve stigao, svakog se dana budi ranom zorom, u četiri ujutro. Projekata na kojima trenutačno surađuje je niz: džepna izdanja beatnika, knjige pjesama jednog od najvećih živućih pjesnika Lawrencea Ferlinghettija...

Jezik mu znači sve. Na mnoge prijevode ima primjedbe. Ponekad se, kaže, iznervira zbog toga, teško je ostati distanciran. Primjer je Kerouacov roman “Na cesti”.

- Trebalo je prevesti “Na putu”, jer je riječ o duhovnom putovanju - kaže.

Još gori gaf vidi u prijevodu Williama Burroughsa i njegova kultnog djela “Goli ručak”. - Moglo se prevesti kao “Goli obrok” jer je riječ o količini droge koju on uzima tri puta dnevno, i to je jedini mogući prijevod. Naravno da se nerviram jer je riječ o prijevodu koji će obilježiti buduće generacije, to je nešto što je teško kasnije promijeniti.

Mačke pored tornja

Jack Kerouac jedan je od rijetkih beatnika koje nije uspio upoznati, umro je kada je Šindolić imao samo četrnaest godina. Ipak, u zbirci ima i njegov crtež koji svjedoči o tome kako je ovaj pisac vidio Pariz noću; kao gigantsku mačku ispred Eiffelova tornja, ispod mladog mjeseca, kao obješeni veš koji potpuno sakriva fasade pariških ulica, kao crkve i kao užurbanog taksista sa naherenom kapicom na glavi.

Odlasci u Tvornicu

Sedamdesetih je godina Šindolić bio urednik Džuboksa, kako navodi, jedinog rock-časopisa koji je izlazio u to doba u Jugoslaviji. Prvo se sprijateljio s pjesnikom Allenom Ginsbergom, koji je Šindolića kasnije često posjećivao u Dubrovniku. Do kraja Ginsbergova života 1997. godine ostali su prijatelji.

- Bio je zanimljiv i vrlo galantan, sjajan pjesnik, pričalo se o tome da će dobiti Nobela. U Dubrovniku je napisao neka od svojih najboljih kasnih djela - sjeća se Šindolić.

Baš je s Ginsbergom odlazio u znamenitu njujoršku Tvornicu, gdje je upoznao Warhola. O čemu su razgovarali? - Od Warhola sam dobio crtež Boba Dylana. Kako sam u to vrijeme studirao na Likovnoj akademiji, razgovarao sam s njim o tehnikama slikarstva, to me najviše interesiralo. Proučavao sam tehnike miješanja boja starih majstora - priča.

Knjige u San Franciscu

Inače, od svih nabrojanih književnika čija djela Šindolić ima u zbirci, jedino je Ferlinghetti imao likovnu naobrazbu, od njega su u zbirci crteži velikih dimenzija, i do dva metra. - Da, i on je bio prijatelj s Pollockom, de Kooningom, kretao se u tim krugovima. On je studirao povijest umjetnosti u Parizu, gdje je i doktorirao.

No nikad se nije potpisivao kao doktor, bio je protiv toga. On i dalje aktivno radi, bavi se i uređivanjem u San Franciscu, u prvoj knjižari koja je uvela džepna izdanja”.

Šindolić prevodi i Harukija Murakamija. Među djelima koje je preveo su: “O čemu govorim kad govorim o trčanju, memoarski zapisi”, 2012., “Ljetopis ptice navijalice”, 2011., “Pleši pleši pleši” 2007.... Slika li i Murakami, pitam ga, poput američkih beatnika? Ne, odgovara. No, najavljuje kako će veliki pisac pisati predgovore njegovim pjesmama koje uskoro izlaze na japanskom jeziku.

Svojedobno je o njemu pisao i Gabriel García Márquez? - Da, bilo je to na inicijativu Ginsberga - sjeća se Šindolić.

A ovo je znameniti nobelovac zabilježio o dubrovačkom pjesniku: “Pjesme Voja Šindolića često me podsjete na vrijeme kada sam stvarao ‘Sto godina samoće’ - njegove pjesme veoma su mi bliske! Bez obzira na to da li pjesnik pjeva o ulici, vrtu, mačkama, otpadima i odlagalištima starih automobila, ostarjelim prostitutkama u Trstu, prolaznicima u Veneciji - sve to Vojo Šindolić na najsjajniji način preoblikuje u magični realizam u književnosti u drugoj polovini dvadesetog stoljeća”.