Oscar Wilde najpoznatiji je književnik o kojemu nemamo pojma. Ne mislim pritom na nepoznanice iz njegove biografije, koja je spektakularizirana i popularizirana do mučnine u različitim interpretacijama koje ističu skandalozne strane njegova života (bolje reći: ono što je viktorijanska engleska smatrala skandaloznim). Wildeova ličnost, njegov ekscentrizam i duhovitost česta su mjesta referencije u kulturi. Ni njegov opus, zbog toga, nije nepoznat široj javnosti. "Slika Doriana Graya" još je vrlo čitan roman, zavodljivog stila i misteriozne priče, Wildeove sentimentalne bajke čitaju se kao osnovnoškolska lektira, njegovi aforizmi neprestano se citiraju u popularnoj kulturi, a neki se i pogrešno pripisuju njemu. Ono što je o Wildeu najmanje poznato, ono je što je kod njega najznačajnije - njegov utjecaj. I to ne (samo) njegov nezanemariv utjecaj na književne suvremenike, nego utjecaj na naše poimanje onoga što nazivamo moderna, pa i suvremena umjetnost.
Neodvojivost nekonvencionalne ličnosti umjetnika od ploda njegova umjetničkog stvaranja (djela), isprepletenost estetski konstruirane fikcije i stvarnosti, kao i inzistiranje na fascinaciji formom, koja je nerijetko senzualna, šokantna i intelektualno stimulirajuća, neke su od danas općeprihvaćenih pretpostavki recepcije umjetničkog djela o kojima i ne razmišljamo, a koje su prisutne, eksplificirane i korištene obilato u prozama, dramama i esejima Oscara Wildea. Postojale su te postavke u umjetnosti i prije, ali zahvaljujući Wildeovu književnom šarmu naišle su na širok odjek od kraja 19. stoljeća do danas.
Uvodno poglavlje
Wildeov značaj pokušava nam približiti novoobjavljena knjiga kroatista i komparatista Igora Medića "Zavedeni jezikom - Oscar Wilde i hrvatski književni modernisti", objavljena u biblioteci Ellipsis, pri nakladničkoj kući Durieux, koju uređuje Maroje Višić. Riječ je o opsežnoj, temeljitoj i zahtjevnoj studiji.
U uvodnom poglavlju tumačenjem "Slike Doriana Graya" autor razlaže ideju o odnosu umjetničkog djela i njegova kreativnog interpreta, kao važnu točku Wildeova stvaralaštva koju će pisac razraditi u eseju "Kritičar kao umjetnik". Povratnu spregu kritičara i umjetničkog djela, manifestiranu u istovremenosti distance i poistovjećenja, Medić vidi u odnosu dvaju likova romana: Doriana Graya i lorda Henryja Wottona, "stroja za ispaljivanje epigrama", čije duhovitosti oblikuju psihu, a posljedično i sliku Doriana Graya - to umjetničko djelo koje je, zapravo, sama stvarnost, dok se Dorianova stvarna ličnost temelji na estetiziranoj fikciji. Kritička sposobnost ključna je odlika modernog stvaraoca, jer: "omogućuje problematizaciju uvriježenih mišljenja, okoštalih konvencija i uhodanih forma, podjednako u umjetnosti i u društvu, što je temeljna pretpostavka stvaranja", piše Medić, tumačeći Wildea. Kritičar stvara djelo koje komentira, unoseći u njega svoje društveno i estetsko iskustvo. Ta vrsta (osobne) kontekstualizacije temelj je i intertekstualnih praksi u suvremenoj umjetnosti, ali i teoretskih proklamacija o "smrti autora", ili, nasuprot tome, o poistovjetivosti autora i djela, te teorija o nestabilnom i stalno izmjenjivom interpretativnom središtu umjetničkih ostvarenja.
Jedna od važnih karakteristika modernističkog umjetnika je samooblikovanje, "izvedba vlastite autorske ličnosti", ili (danas popularnim korporativnim jezikom) "brendiranje". Wilde je inzistirao na artificijelnosti stila i sadržaja svojih djela, a od svoga je života, stalnom osebujnom samostilizacijom, stvorio urbani mit. Takav stav podrazumijeva umjetnika kao distanciranog pojedinca, autsajdera, kojemu distanca daje povlaštenu društveno-kritičku poziciju. A ta je pozicija, za Wildea, ona koja ljepotu ističe kao superiornu vrijednost. No, postoje u suvremenoj umjetničkoj recepciji i neke posljedice modernističkog zamagljivanja granica između autora i djela s kojima Wilde, siguran sam, ne bi bio sretan – to je, recimo, danas često, zamorno inzistiranje na istinitosti i proživljenosti nekog prikazanog iskustva.
Kritičare-kao-umjetnike u hrvatskom modernizmu Medić pronalazi u sljedećem poglavlju knjige. Započinje polemikom između Tina Ujevića i Ive Hergešića (utemeljitelja katedre komparativne književnosti pri Sveučilištu u Zagrebu) iz 1935. Ujević se osvrće na Hergešićev osvrt na njegovu zbirku pjesama "Ojađeno zvono", osporavajući kritičaru tvrdnje o francuskim utjecajima na vlastitu poeziju. Dapače, kaže Ujević, veliki francuski simbolisti duguju njemu. Ponovno je tu interpretacija shvaćena kao instanca značajnija od kreacije. Tri aspekta autorstva koje Medić pronalazi u Ujevićevim kritikama suvremenika: "pisca, piščeve autorske maske u javnom prostoru i s njima/njime navodno poistovjetljivih iskaznih instanci u piščevim tekstovima", tri su (ponekada i preklopljene) leće kroz koje mi do danas gledamo na umjetnost. Osobni afekt čitatelja, osobna anegdota umjetnika i kontekst nastanka, ali i recepcije (koji je uvjetovan rodom, klasom, historijom) nadopunjuju se u čitanjima različitih djela.
U istom poglavlju Wilde, kao predmet kritičkog promišljanja, povezuje Ujevića i Matoša. Kao egzemplarni esteticist početka 20. stoljeća, Matoš nije mogao izbjeći Wildeovim utjecajima u shvaćanju književnosti i samoreprezentacije književnika. Kroz niz Matoševih kritičkih tekstova mi čujemo odjeke vajldovskih misli o odnosu fikcije i zbilje, te umjetnosti i društva, a kroz Matoševu kritiku Vojnovićeve "Gospođe sa suncokretom" upoznajemo se i s kritičkom percepcijom Wildea i onoga što se već tada smatralo vajldovskom manirom. U sljedećim poglavljima Medić istražuje utjecaje Wildea na Nazorove bajke te na dvije inačice Krležine "Salome", gdje ono vajldovsko vidi ponajprije u junakinjinoj svijesti o jeziku, odnosno o svojoj prisutnosti u jeziku i o svojoj mogućnosti estetičke manipulacije njime.
Svako pisanje o hrvatskom modernizmu prije ili kasnije dođe do Krleže, pa je tako i ovdje. U posljednjem poglavlju, na primjeru Krležina opusa, Medić testira Wildeove postavke o stvarnosti i fikciji. Simbolistički esteticizam, koji kritika primjećuje kao jednu od osnova Krležina ranog opusa, probija se uporno i u njegovim kasnijim, realističnim i socijalno-kritičnim tekstovima, tvrdi Medić. Analizirajući prvo Krležine dnevničke zapise, eseje, a potom i "Gospodu Glembajeve" i neke pripovijetke iz glembajevskog ciklusa, autor kod Krleže pronalazi često opravdanje stvarnosti fikcijom. Iz toga izvlači stabilne argumente za pomirenje esteticizma i društvenog angažmana prema pretpostavkama iz Wildeovih dijaloških eseja "Kritičar kao umjetnik" i "Socijalizam i ljudska duša". U Krležinim književnim i esejističkim ostvarenjima pronalazi ih u isticanju važnosti suprotstavljanja šablonskom shvaćanju umjetnosti, relativiziranja fikcije i zbilje, inzistiranja na individualnosti umjetničkog čina i njegove recepcije, kao i neprihvaćanja postojećeg društvenog stanja. S ovime uspostavlja poveznicu Wildeove i Krležine društvene kritike. Kroz Wildea, Medić nudi zanimljivo tumačenje Krleže, pa u samom njegovu tekstu možemo, zapravo, vidjeti demonstraciju djelovanja "kritičara-kao-umjetnika", koji svojom originalnom, erudicijom potpomognutom interpretacijom umjetničkom djelu daje novi život.
Veliko predznanje
Wilde je pitak pisac s vrlo privlačnom aurom, pa svaka studija o njemu ima potencijal senzibilizirati javnost i za njegovo djelo i za djelo njegovih suvremenika, kao i za postupke esteticističke književnosti u kojima se ogleda jedan mentalni sklop unutar kojega i danas živimo, kao baštinici građanskog društva, sa svim njegovim ideološkim konstruktima, benefitima i teretima. Nažalost, ova je knjiga pisana za vrlo uzak krug stručnjaka - obiluje književnopovijesnim i komparatističkim žargonom, a metodologija kojom se prikazuju djela iznimno je stručna i zahtjeva veliko predznanje. U predgovoru autor objašnjava da je ona nastala kao plod njegove doktorske disertacije i nekoliko izlaganja na simpozijima. I inače je prilično teško, kod nas, u suvremenoj publicistici o umjetnostima, pronaći studiju u kojoj tema nije obrađena ni stručno do hermetizma ni popularno do banalnosti.
Oscar Wilde svojim je opusom i ličnošću utjelovio svoju epohu, a njegovi stavovi o umjetnosti uvelike su oblikovali njezino suvremeno shvaćanje, te je idealan subjekt jedne buduće kreativno-interpretativne studije i o njemu i o premisama esteticizma. Igor Medić ovom se knjigom pokazao kao naš ponajbolji stručnjak za tog pisca, pa se nadam da će mu se vratiti, i to ne samo kao predmetu akademskog interesa nego i (opet) kao vajldovski kritičar-umjetnik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....