DANIEL KEHLMANN, PISAC KOJI UŽIVA U PRIČAMA O DUHOVIMA 'Amerikance uvijek najviše čudi da se, eto, ipak niste odlučili pisati na engleskom'

U inteligentno konstruiranoj, sugestivnoj atmosferi novele “Trebao si otići” Daniela Kehlmanna, dok čita o mukama disfunkcionalna braka, o dvoje ljudi koji počinju naslućivati dubinu međusobne udaljenosti, suočeni sami sa sobom i jedno s drugim za kratka odmora što ga s četverogodišnjom kćeri provode u unajmljenoj kući u Alpama, čitatelja prati snažan dojam da će se neizbježno zbiti nešto zastrašujuće. Nešto što neće biti samo između ljudi, već stiže iz paranormalnog, onostrana svijeta…

Kehlmann je sinoć u Zagrebu otvorio Festival svjetske književnosti, a njegova spomenuta novela nedavno je, u prijevodu Latice Bilopavlović Vuković i izdanju Frakture, objavljena i u nas. Napisao ju je lani, kaže nastala je brzo, u mjesec dana.

“Jako volim priče o duhovima, baš uživam u njima. Oduvijek sam htio napisati zastrašujuću knjigu s duhovima”, prvo je što je spomenuo u razgovoru za Jutarnji list, uoči otvaranja Festivala. Fasciniran je tzv. found footage podžanrom horora, filmovima poput “Projekt Vještica iz Blaira” ili “Paranormalne aktivnosti”. “Svi ti filmovi slično funkcioniraju, netko snima što se događa na način da imaš dojam da gledaš nečiji privatni videozapis, obično bude da je riječ o pronađenom zapisu, a da je onaj tko je zabilježio radnju - mrtav.”

Makar kliše, kaže da mu je to i dalje, ako je dobro napravljeno - intrigantno: “Palo mi je na pamet zašto ne bih napisao knjigu na način na koji se rade ti filmovi. Da sam redatelj, ne bih išao raditi još jedan takav film, ali bih upotrijebio sličan pristup kao pisac. Jer, nitko nije napravio found footage pripovijetku. Htio sam u priči imati bilježnicu u koju netko zapisuje zastrašujuće događaje onako kako se zbivaju, dok se zbivaju. Ne volim pisati priče o piscima, ali tko bi drugi imao uza se bilježnicu i bio uporan zapisivati što se u kući događa? Naprosto, glavni lik je morao biti pisac.

Kad je već pisac, pazio sam da previše ne nalikuje meni. Piše komedije za filmove…”

Strah oca

Spominje da je u noveli, ipak, i puno detalja koje je preslikao iz osobnih iskustava. Pisac i njegova supruga, kćerku dok spava iz drugog dijela kuće pogledavaju pomoću monitora za bebe.

“Kad je moj sin bio mali, bio sam preplašen tom spravom. Kad bih bio sam u kući i gledao ga preko monitora kako spava, u drugoj sobi, stalno sam se pribojavao da ću odjedanput, iznenada, na tom ekranu ugledati neke čudne spodobe. Mislio sam da takvo što neću preživjeti, da ću dobiti srčani napad. Mnoge sam takve razne male stvari uvezao u ovu priču. Donekle kao da sam i sam igrao ulogu u toj mojoj priči, jer dok sam je pisao u bilježnicu cijelo vrijeme sam zamišljao kako bi izgledala bilježnica mog protagonista, onog naratora iz knjige koji u nju zapisuje zastrašujuće događaje.”

Igranje uloga

Makar spada u generaciju pisaca kojoj nije svojstveno pisati rukom, često ne stvara tipkajući na tastaturi kompjutora: “To igranje pisca koji zapisuje u bilježnicu nije mi teško padalo, jer i sam često pišem rukom, makar ne uvijek. Ovdje je to da sam priču pisao rukom imalo dodatnu težinu. Osjećao sam se kao da osobno pišem u tu bilježnicu o kojoj pričam u knjizi. Konačno, cijela priča i završava bilježnicom, ona ostaje na stolu dok nikoga drugog nema tamo. Zato je na kraju njemačkog izdanja i ostavljeno par praznih, a numeriranih stranica.”

Kako to da piše rukom? “Pisati u bilježnicu pomaže fokusirati se, jer s papira me ne vabe distrakcije, ne mogu provjeravati e-mail, ne mogu skoknuti na YouTube i gledati nešto, imam tek prazan papir ispred sebe. Ima nešto čak i fizički ugodno kad pišeš rukom. Nekako se čovjek stvarno osjeća kao pisac.” (smijeh)

Možemo li zaštiti našu djecu od krajnje neugodne, ponekad traumatizirajuće stvarnosti oko njih - poput, u njegovoj priči opisane situacije u kojoj majka vara oca, a brak im postaje temeljito narušen? “O tome zapravo i jest ova priča, o bespomoćnoj potrebi da štitimo djecu od realnosti. Jedna od klasičnih priča o duhovima jest ona Henryja Jamesa ‘Okretaj zavrtnja’ gdje se na početku govori o tome što je najviše zastrašujuće i tu spominje mogućnost da djeca surađuju s duhovima.

Zaštititi djecu

Ja pak mislim da bi zapravo najviše zastrašujuća situacija bila da ste s djetetom u kući u kojoj su duhovi i ne možete van, a pri tome se još morati i pretvarati da je sve normalno. Imate pravo da je sasvim normalno da, dok se oko nas događaju grozne stvari, pokušavamo našu djecu zaštititi od toga, paziti da oni to što manje osjete i vide. No, čim postanete roditelj postanete i jako svjesni toga kako je teško zaštititi dijete od groznih stvari koje se događaju. Primjerice, brak ovo dvoje ljudi se raspada, oni to pokušavaju sakriti od kćeri.

I kao da to nije dovoljno, stvari se još dodatno kompliciraju, jer otac ostaje sam s kćerkom u toj kući s duhovima i mora se pretvarati da je sve u redu. Za mene je to doista silno zastrašujuće, da se moraš pretvarati da si smiren, relaksiran otac, u potpuno ludim okolnostima. I on to, naravno, ne može biti”, govori Kehlmann.

Moderna pedagogija upozorava da, štitimo li djecu suviše, činimo ih vulnerabilnima nespremnima za život. Koliko daleko ići s protektivnošću? “U Njemačkoj se često govori o prezaštitničkom roditeljstvu i njegovim posljedicama.

New York

Po meni dužnost roditelja jest zaštititi djecu koliko god mogu i do kad god mogu.”

Zadnji put kad smo razgovarali, 2015., Kehlmann, koji je međunarodni uspjeh postigao romanom “Ja i Kaminski” (2003.), a potom napisao “Mjerenje svijeta” koje je najprodavanije književno djelo na njemačkom govornom području od Suskindova “Parfema”objavljena 1985. , u tom je intervjuu pričao što znači biti Bečanin u Berlinu. U međuvremenu se, prije dvije godine, iz Berlina preselio u New York, predaje na Sveučilištu New York​, na odsjeku za njemački. Zadovoljno kaže da ima veliku slobodu izabrati što će raditi sa studentima. Ove jeseni, spominje, držat će seminar o romanu “Die Strudlhofstiege” Heimita von Doderera: “To je, mislim, najbitnija i ponajbolja austrijska knjiga nakon Drugoga svjetskog rata. U Austriji nacionalni klasik, u Njemačkoj gotovo sasvim nepoznata. Kad sam najavio na odsjeku da namjeravam raditi seminar o romanu ‘Die Strudlhofstiege’, shvatio sam da većina njemačkih profesora nije čula za tu knjigu, kamoli je pročitala. Jednostavno, Nijemci imaju drugačiji kanon.

Postoji i velika kulturološka razlika između Austrije i Njemačke”, kaže pa objašnjava: “Na austrijski mentalitet umnogome je utjecao katolicizam. Nadalje, na neki je način Austrija kultivirana na ironiji, crnom humoru, to je, recimo, i dio svijeta gdje ljudi često prikrivaju svoje motive… Njemačku je kulturu, pak, značajno oblikovao protestantizam, mnogi njihovi veliki pisci 18. i 19. stoljeća bili su sinovi protestantskih svećenika.

Ironija i crni humor nisi uopće važni u njemačkoj literaturi niti u njemačkoj kulturi. S druge strane, zbog te okrenutosti introspekciji u kojoj su možda formirana ta djeca protestantskih svećenika, Njemačka ima tradiciju velike poezije kakvu u Austriji nemamo. Zapravo, činjenica da govorimo isti jezik maskira koliko su velike razlike među nama.”

Nagrađivan važnim nagradama, prevođen širom svijeta, za europskog je pisca dobro afirmiran i na zatvorenom američkom tržištu. Unatoč tome, kaže:

“Za američke čitatelje činjenica da ste pisac koji piše na stranom im jeziku, da vas prevode na engleski, sasvim je egzotična. Nisu navikli čitati prijevodnu literaturu. Čak i vrlo obrazovani Amerikanci iznenađeni su i zbunjeni kad čuju da ne pišete na engleskom, pa vas krenu ispitivati o prevođenju. Njima kao da se proces prevođenja doima silno misterioznim. Zainteresirani su čuti poznajete li osobno prevoditelja, radite li zajedno. No, ono što, moj je dojam, zapravo misle i indirektno poručuju svim tim pitanjima jest - zašto ne pišete na engleskom. U Americi nije rijetkost od inteligentnih ljudi čuti rečenice poput: ‘O, ja ne čitam prijevodnu literaturu, ne vjerujem da se išta može stvarno dobro prevesti.

’ Strašno je to provincijalno. Ali, taj provincijalizam maskiraju stavom da su, naizgled, vrlo skeptični oko toga može li se književnost dobro prevoditi. Pa kad razgovarate s čitateljima u Americi, uvijek je najveća tema taj njima čudan podatak da se, eto, niste, ipak odlučili pisati na engleskom. Amerika postaje sve više i više insularna u smislu kulture. No, ne bismo smjeli zaboraviti da su tu zemlju osnovali ljudi koji su željeli otići iz Europe, koji nisu više htjeli biti Europljani, mislim da to i danas ima velik utjecaj na činjenicu da su Amerikanci istinski zainteresirani samo za ono što je njihovo. To je u kulturološkom kodu te zemlje i, primjerice, nazire se i u njihovu odnosu prema stranim jezicima.

Sumnja u sebe

To je ono ‘zar se zafrkavate? Pa, zašto se ne možete uozbiljiti i krenuti pisati na engleskom?’ Nećete to, naravno, čuti tako izgovoreno, ali mislim da ta rečenica stoji u dijelu američke podsvijesti dok vas tako ustrajno ispituju o prijevodima. Konačno, prijevodi, makar kompleksni, niti su tako čudni niti komplicirani, takvima kao da se doimaju jedino u Americi. U SAD-u stalno organiziraju panele i rasprave o prevođenju, no to je zemlja koja prevodi minimalno strane literature. Jako je zanimljivo koliko su zainteresirani raspravljati o prijevodima, a koliko zapravo ne prevode i nisu povezani sa stvarima koje nisu nastale u Americi.”

Što je najgori dio pisanja?

“Uvijek dođe do krize, obično u drugoj trećini, dok pišeš prvu verziju. To je trenutak kad se osjećam kao da sam na krivom putu, da ta knjiga neće funkcionirati, da to nisam trebao niti počinjati, da će biti totalni poraz. Sad, nasreću, imam dovoljno iskustva pa znam da, kad mi to dođe, da je to dio procesa, pokušavam taj osjećaj ne uzimati za ozbiljno.”

Unatoč iskustvu, i dalje imate snažne napade sumnje? “Da! I dalje mi se događaju. Zna biti stvarno grozno. Dođe trenutak kad osjećam da je to što pišem katastrofa, da bih trebao promijeniti profesiju i početi se baviti nečim drugim. To je jako teška faza u pisanju. I tu mi danas jako pomaže iskustvo. Sjetim se da sam se tako osjećao i s knjigom prije te, i s onom prije, da sam to prošao vjerojatno baš sa svakom knjigom, pa nastavim dalje, unatoč lošem osjećaju.”

Najbolji moment u pisanju?

“Prekrasan li je trenutak kad je knjiga konačno objavljena! Kad završiš i kad si stvarno zadovoljan time. Težina se digne s tebe. To je divno.”