DARIO FO Kulturnim napretkom ništa se bitnoga nije promijenilo u čovjekovoj sebičnosti

Dario Fo (90), talijanski glumac, komediograf i satiričar koji je sebe nazivao “lakrdijašem” (giullare) poput onih u srednjem vijeku koji su bili savjest svoga doba, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1997 za svoju estradnu prozu, umro je u Milanu, u jutro onoga dana kada je istu nagradu dobio Bob Dylan, za estradnu poeziju.

Ni u Italiji prije 19 godina nitko nije predviđao da bi najpoznatije literarno priznanje godine dospjelo u ruke izrazito antikapitalistički orijentiranog talijanskog pisca, čija je satira “Sedma zapovijed: kradi malo manje” bila za prošlog režima na repertoaru i zagrebačke “Komedije” - a ipak je bio kandidiran prvi put dva desetljeća ranije.

Fo je ostao na pozornici dobrih sedam decenija, otkako se živ iskobeljao iz drugoga svjetskog rata, a u prvim je redovima talijanske satire bio od 1953., kada su on, Franco Parenti i Giustino Durano inscenirali reviju programatskog naziva “Il dito nell’occhio” (Prst u oko).

Izražajan glumac

Iako je studirao likovne umjetnosti, te je slikao do zadnjih dana, ne odričući se stanovitog fovizma ni u likovnim djelima, karakteriziranim energičnim potezima i jarkim bojama, baš kako je i pisao, Fo se iskazao kao instinktivan, neškolovan ali izražajan glumac, koji je za scenu i pisao, gotovo stotinu “lakih komada”.

Partnerica - na sceni i u životu - bila mu je od 1954 Franca Rame, koju je i primajući Nobelovu nagradu priznao ravnopravnom suautoricom svoga spisateljskog i scenskog djela. Nije ju prestao spominjati otkako je 2013 umrla: nedavno je, vidjevši u dvorištu kuće ružu izniklu izvan sezone i izvan vrta, uvjeravao novinare da mu “Franca daje znak”.

U tome duetu su od sredine pedesetih do 1968. nastali su i interpretirani komadi “Arhanđeli ne igraju fliper”, “Isabella, tri karavele i mlatimuda”, “Sedma: kradi malo manje” itd. Davne 1968., kada su studentska i ina gibanja osporila i tradicionalno glumište, Fo i Rame su napustili etablirane pozornice te su osnovali “Novu scenu” s kojom su nastupali po radničkim kružocima i u sličnim scenama (najpoznatije djelo iz tog razdoblja je “Mistero buffo”). Od 1970. s novom skupinom “Komuna” piše i izvodi djela na izrazito ljevičarskoj platformi, nerijetko uzimajući na zub i socijaldemokratizaciju talijanskih komunista (poznatija su mu tadašnja djela “Slučajna smrt nekog anarhista” o Pinellijevu smrtonosnom letu kroz policijski prozor, “Bum! Bum! Tko je? Policija!”, “Fanfani je otet”, “Mamina marihuana je ljepša”. Od kraja sedamdesetih oštrica Foove satire je uperenija protiv fenomena potrošačkog društva nego protiv institucija, kao dotad, pa mu se ponovno otvaraju vrata institucija: milanske “Scale” (u kojoj je režirao “Priču o vojniku”), pa čak i državne televizije, koja i u Italiji pazi kome će se zamjeriti, pa ga je bila “stavila na led” punih 14 godina, jer je demokršćansko vodstvo ocijenilo da su se Fo i Rame suviše “zaigrali” vodeći 1962 “Canzonissimu”.

Nije to bilo najgore što ih je snašlo. Mladi fašisti (kako je poslije dokazano: u dosluhu i suorganizaciji snaga reda) Francu Rame su 1973 oteli i silovali, po drevnom obrascu koji sada na Zapadu pripisuju muslimanima.

Smisao za paradoks

I stoga je pozornost 1997 izazvala Foova predstava u kojoj je nastupao i glumac Giorgio Albertazzi, fašist za rata i, po vlastitu priznanju, sudionik u strijeljanju civila antifašista.

Foov stil karakterizira smisao za paradoks na kojemu gradi svoju satiru, prožetu moralizatorskim komunizmom (kao krajnjom konsekvencijom pučkog katolicizma). Na toj osnovi je postao najprevođeniji i najizvođeniji talijanski autor u inozemstvu u drugoj polovici prošlog stoljeća - ali je istodobno u Italiji iritirao i desnicu i ljevicu.

Njegov teatar nalazi korijena u brutalnoj renesansnoj komediji, više u svehulnom Ruzzanteu nego u ipak uljudnom Machiavelliju - iskazujući osnovnu ideju da se u čovjekovoj sebičnosti ništa bitnoga nije promijenilo kulturnim napretkom.

Tu nekulturnu, pohlepnu i gramzivu životinju u čovjeku Fo je šibao toliko dugo dok se talijanska kulturna javnost nije uvjerila da se to odnosi na nekoga drugoga. S Nobelovom nagradom, to uvjerenje prihvaća i svjetska scena, u skladu sa Sartreovom parasatiričkom tezom da su pakao uvijek drugi.

U tom sklopu se i Fo posljednjih desetljeća postupno etablirao u talijanski kulturni sustav, tretiran kao jedna od neospornih veličina, premda nije prestao šibati. Prije tri tjedna je predstavio posljednju svoju knjigu, naslovljenu “Darwin”.

Godinama mu je na meti bio Silvio Berlusconi: “Ubu bas” (niski Ubu) bio je preradba Jarryjeva kapitalnog djela po mjeri Berlusconijeve stature, a kasnija preradba “Dvoglava životinja” je za protagonista imala frankensteinsko čudovište s Berlusconijevim tijelom i Putinovim mozgom.

Trijumvirat

Posljednjih godina je svoj politički zaokret - otkako je 1944 stupio u dobrovoljce Mussolinijeve fašističke “Talijanske Socijalne Republike” (da bi, kazao je, otklonio sumnju s antifašističke ilegalne aktivnosti svog oca) - zaokružio aktivirajući se kao “testimonial” Pokreta 5 zvjezdica, tvoreći stanovit trijumvirat sa svojim scenskim kolegom Beppeom Grillom i Gianrobertom Casaleggiom, u kome nije više znao prepoznati bogomdanu temu satire.