Daša Drndić: Pisanjem protiv zaborava

Daša Drndić svojim novim romanom produbljuje svoju čvrstu poziciju beskompromisne fighterice hrvatske (i regionalne) književnosti, koja načinom na koji pristupa dokumentarnoj i literarnoj građi trenutno nema konkurencije u tom kontekstu.

Belladonna je ime biljke, narodski zvane ludača i pomamnica, ali i vilinsko bilje, koja u sebi sadrži atropin za širenje zjenica. Belladonna, čije su bobice otrovne, svojim specifičnim karakteristikama simbolizira ono što se događa u romanu, ali i ono što se već dogodilo, a na što autorica želi upozoriti i istrgnuti iz smrtonosnog zagrljaja zaborava. Glavni lik romana, Andreas Ban, psiholog je i pisac, 65-godišnjak koji se našao u nedaćama siromaške sveučilišne mirovine i bolesti.

Andreas Ban, “ni mještanin ni nomad”, nakon svjetskih metropola našao se u uskogrudnom provincijskom mjestu, kamo je, da stvar bude još gora, došao iz Beograda, i u trenutku bepomoćnosti i samoće ne preostaje mu drugo nego sjećati se i pisati, preslagivati prošla vremena i ljude, obiteljske priče, ali i vlastitu biblioteku. U tom se dijelu knjige, od fragmenata, zaokružuje čvrsta priča. Daša Drndić ispisuje priču o Andreasu Banu koji na kraju “preslagivanja” vlastitog i života svoje obitelji, prijatelja i poznanika, nakon metaforičkog “širenja zjenica”, poseže za drugim belladonninim učinkom, onim koji daju bobice, ostavljajući iza sebe rukopis romana koji pronalazi njegov sin Leo koji je novi život potražio negdje u Europi.

Roman je ispresijecan brojnim esejističkim i dokumentarističkim dijelovima, citatima i rezultatima arhivskog rada na knjigama brojnih autora koji se upisuju u pojedinačnu priču Andreasa Bana. “Kad vidim drugog spoznajem sebe” ili “Ljudi se nevidljivo povezuju”, rečenice su koje iskazuju literarni, ali i životni kredo ove autorice, koja uvijek polazi od pojedinačnog prema općem, pa i svojim novim romanom podsjeća na traumatične događaje prošlosti i žrtve velike povijesti, na fašizam kao zlo koje je obilježilo i opteretilo ne samo Europu i Hrvatsku već i Andreasovu “pojedinačnu”, obiteljsku priču. Autoričina stalna težnja da žrtvama da konkretna imena koja su se izgubila u uopćavanjima, ovdje se manifestira i u dva dugačka popisa imena žrtava nacizma u logoru Zasavica kod Šapca i popisom stradale židovske djece u Nizozemskoj.

Takvim spojem dokumentarističkog i fikcionalnog, pa i autobiografskog, koje se ovdje uplelo u priču ispiričanu iz muške vizure, Daša Drndić pruža nam još jedan roman o obespravljenima, traumama europske povijesti i sadašnjosti i žrtvama koje to postaju slučajno i često bez ikakve krivnje.

Andreas Ban, iz nekog drugog, suvremenog vremena u ovome romanu svojom pojedinačnom sudbinom predvodi tu kolonu poniženih i uvrijeđenih kroz povijest, a Daša Drndić nastavlja svoju literarnu borbu u njihovo ime. “Belladonna” je stupnjem literarizacije i romanesknim karakteristikama koje imaju potencijal privući i uvući čitatelja, svakako jedan od najboljih romana ove autorice.