‘Djevojka, žena, drugo‘: Ne, nije ovo još jedan klasno-rasni hit, ovo je zbilja jako dobra knjiga

U jednom od eseja zbirke "Neumjerena zona" Johnatan Franzen s ironijom opisuje kako izgleda suvremena sveučilišna nastava književnosti.

Sva se književnost - piše - na seminarima vadi iz dvije velike kartonske kutije. U jednoj su kutiji velebna klasična djela koja su tijekom stoljeća napisali zapadni bijeli muškarci. Ta se djela, piše Franzen, seciraju da se pokaže njihova stvarna ideologija: rasizam, kolonijalizam i patrijarhat. A onda - piše Franzen - na red stiže druga kutija. U njoj su knjige suvremenih pripovjedač(ic)a, postkolonijalnih i postmodernističkih pisaca, queer i ženskog pisma. Knjige koje služe kao protuotrov za devijacije vladajućeg kanona.

Franzenovu se ironiju lako može otpisati kao jal bijelog Amerikanca iz srednje klase koji piše tradicionalne realističke romane. No, u njegovoj ironiji ima nešto što pecka jer je točno: naime, politička je korektnost postala oklop koji štiti od razgovora o kvaliteti. Reći da nešto (ni)je dobro postao je klasno/rasni čin, a politička korektnost kreirala je svoj vlastiti socrealizam blindiran od kritike štitom od ideološkog kevlara.

Prepletene sudbine

U takvoj književnoj kulturi čovjek bi se mogao prevariti, pa strpati knjigu "Djevojka, žena, drugo" Bernardine Evaristo u jednu od Franzenovih "kutija": onu preuveličanih, politički korektnih knjiga. Doista: sve što ćete pročitati o romanu Bernardine Evaristo zvuči kao trijumf političke korektnosti izvan kontrole.

To je roman londonske autorice nigerijskog podrijetla. Bavi se iskustvom crnih žena u Engleskoj. Propituje rod, klasu i rasu, lezbijsko i transseksualno iskustvo. Točno u jeku #MeToo i Black Lives Matter pokreta, crna je autorica objavila knjigu koja poopćuje ta dva iskustva, te s njom pomela književnu scenu. Osvojila je dvadesetak nagrada uključujući Bookera i British Book Award, ušla u kraljevsko literarno društvo i dobila kneževsko odličje.

Tako to izgleda kad se stavi na papir. Izgleda kao ogledni primjer politički korektne književne gentrifikacije. Ali - ovaj put zaboravite klišeje. Jer, srećom, "Girl, Woman, Other" je zbilja, zaista jako dobra knjiga.

"Djevojka, žena, drugo" mozaički je roman koji prepliće sudbine i narativni glas dvanaest suvremenih Engleskinja triju generacija: jedanaest crnih, jedne bijele. Događaj koji povezuje roman je premijera jednog kazališnog teksta. Dramatičarka Amma - inače crna lezbijka - desetljećima se potucala po rubovima kazališnog svijeta. Sad je konačno dobila poziv da praizvede u velikom teatru svoj tekst "Posljednja Amazonka iz Dahomeja".

Na premijeru poziva svoje bližnje. Među njima su njezina kći, biološki otac kćeri (gej povjesničar i popularni TV intelektualac), stare prijateljice i njihova djeca. Od te točke Evaristo nas herodotovskom narativnom strategijom "mrlje na vodi" vozi od jedne sudbine do druge, vraća se generacijski natrag i naprijed.

Među likovima čije sudbine pratimo su crna cura koja je uspjela u bankarskom svijetu; stara Nigerijka kojoj je Engleska još uvijek tuđa; postarija učiteljica koja je godinama radila u imigrantskom kvartu; lezbijka koja je izišla iz veze s dominantnom ženom koja ju je psihički podčinila; nepametna mlada crnkinja koja završi kao prodavačica s hrpom vanbračne djece; mladi/a transvestit(kinja) koji/koja ispisuje razorni blog; konačno, njena baka, stara seljanka koja je davno kao tinejdžerka morala dijete dati na usvajanje.

Drastična iskustva

Svi su likovi međusobno povezani. Svaki od njih ulazi u životne priče nekih od drugih. Netko je nekome bivša ljubavnica, učiteljica, školska drugarica, baka, kći. Kako se selimo iz motrišta u motrište, likovi koji su jednom bili "blip" na radaru postaju punokrvniji, vidimo ih pod novim svjetlom. Neomiljena i prijeka učiteljica otkriva se kao davni kolovođa sindikalnih prava, konzervativna Nigerijka kao prikrivena lezbijka.

Evaristo svaki lik izvrće kao novčić, ljušti kao luk. Pri tom u knjizi meandrira kroz različita, često drastična iskustva, od preljube u obitelji do maloljetničkih trudnoća, od trgovine robljem do mentaliteta umjetničke scene, od upropaštavanja školstva u doba Margaret Thatcher do frakcijskih sukoba feministica, od čemernih srednjoklasnih brakova do života u ruralnoj zabiti 50-ih.

Bernardine Evaristo (1959) na književnoj se sceni afirmirala početkom prošlog desetljeća s knjigom "Imperatorova beba" (Emperor's Babe, 2001.). Nekako u to doba je i gostovala u Hrvatskoj: British Council je pozvao u Zagreb i Zadar. Na početku karijere, Evaristo je bila neobična jer je bila među rijetkim praktičarima umiruće književne vrste: romana u stihovima. Ta i takva poetička povijest dijelom se da prepoznati u "Girl, Woman, Other".

Evaristo iz proznog teksta uklanja interpunkciju, piše u kratkim fragmentima, dramski koristi bjeline i lom retka. Prozni joj stil, međutim, nije poetski. Evaristo piše jednostavno i komunikativno, knjiga joj se guta. Likovi su joj zanimljivi i slojeviti, društveni uvidi pronicljivi i bogati. Evaristo ima balzakovsko umijeće da jednako suvereno zađe u najrazličitije epohe i zakutke društva, od staraca na farmi do kazališnog foajea i od karipskih useljenika do bijele srednje klase. K tomu, Evaristo ima jedno svojstvo koje je odveć rijetko da bismo ga prešutjeli. Naime: duhovita je.

"Djevojka, žena, drugo" zaslužuje sve hvale s kojima su je zasuli, pa – nevjerojatno - čak i koju povrh.