Sanja Lovrenčić

Dobila je neočekivano nasljedstvo, trošnu kućicu na udaljenom otoku. No, uvjet je da ispuni jedan zadatak...

Sanja Lovrenčić

 Damjan Tadic/Cropix
Roman ‘Crveni golubovi‘ (Mala zvona): Zbunjena Zora ipak odluči prihvatiti nasljedstvo sa svim uvjetima. Vrativši se u grad, dopremi na balkon i golubove

Da neočekivano nasljedstvo nije uvijek dobitak na lotu, uvjerila se junakinja i pripovjedačica ovog romana. Naslijedila je trošnu kućicu na udaljenom otoku, ali uz uvjet da svijetu ispriča priču o vlasniku, njegovoj družini i golubovima. Naime, osim kuće u napuštenom selu na brdu, u nasljedstvo je dobila i volijeru punu golubova – što je sve saznala tek kad je stigla na mediteranski otok. Neimenovan, kao što su svi toponimi u ovom romanu prešućeni. Junaci ipak imaju imena: ona je Zora, nasljednica je ujaka Tonija kojeg se mutno sjećala iz djetinjstva jer ga poslije nije viđala, živjela je s majkom u inozemstvima. Naknadno je saznala i da on nije bio biološki majčin brat, bio je usvojen "jer obitelj s četiri kćeri ipak mora imati i muško dijete". Takav je bio običaj na otoku. Oboje su umrli iste godine. Zora je žalovala za majkom, pa joj se činilo da će joj boravak na otoku i razmišljanje hoće li prihvatiti nasljedstvo ili ne, činiti dobro da odagna misli.

Otvorila je vrata i pustila golubove na slobodu. Vratili su se, a s njima su počeli kapati i nepozvani gosti: Tonijevi prijatelji iz mladosti došli su na karmine. Nije znala da su golubovi dresirani glasonoše koji su prenijeli poruku da je Toni umro. Karmine su trajale tri dana, promjenjiva raspoloženja i s osebujnom skupinom ožalošćenih: od umjetničkog para koji nastanjuje kuću u istom selu do bogatog odvjetnika. Ispostavilo se da je šarolika skupina nekoć davno bila povezana zajedničkom misijom: promjenom svijeta. U međuvremenu su ostarjeli, neki grintavo, drugi cinično, treći ravnodušno. Ali sjećanje na buntovnu mladost budi im stari žar. Zakratko.

image

Sanja Lovrenčić

Mala Zvona/

Zbunjena Zora ipak odluči prihvatiti nasljedstvo sa svim uvjetima. Vrativši se u grad, dopremi na balkon i golubove. Njezina kći Hana, tinejdžerica, zdušno ih prihvaća. Kao ni Zora, ni Hana nema oca u životu. Uzdržavaju se Zorinim prekarnim radom: piše marketinške tekstove za online naručitelje. Predano se usavršava u tome i istražuje dubine interneta. Golubovi su se udomaćili na gradskom balkonu. Na godišnjicu karmina, vrati se otok, ali družine nema. Uzima na tavanu iz škrinje Tonijeve fascikle, koji joj daju trag za priču o ljudima koji nisu uspjeli promijeniti svijet.

S internetom u gradu slijedi tragove: izreske iz starih novina, bilješke, plakate, imena, lica sa starih fotografija. Postupno joj se razjašnjava da je riječ o skupinama koje su diverzijama, akcijama, napadima na simbole kapitalizma kanile napraviti društveni prevrat. Prema naznakama, jer osim što nema zemljopisnih odrednica nema ni vremenskih, riječ je o tzv. "olovnim godinama" – kraju 1960-ih i tijekom 1970-ih kada su razne skupine u Europi, danas bismo ih zvali terorističkima iako su pripadnici tvrdili da teror provodi država, revolucionarnih idealista mislile da svjetski poredak nije zadan, i da može biti pravedan.

Potaknuta buntovnim duhom istraživane građe, Zora kreira lažnu sebe na mračnom internetu i potiče vješte hakere, jer sama to nije, na slične diverzije primjerene digitalnom dobu. Jednako su djelomično (ne)uspješni, ali doista kreativni i duhoviti u potezima: preuzimanje kontrole nad nečijim životom u dobu gadgeta postaje zastrašujuće. Odustala je, ne dovoljno brzo i vješto, samoj joj naposljetku prijeti opasnost.

Pojednostavila sam sve autoričine pokrajnje pripovjedne tokove, digresije i brojne lirske introspekcije junakinje. Doduše, možda i nepravedno jer mi se činilo da tražim glavnu temu: što se dogodilo s idejom o promjeni svijeta, tj. čitanjem romana kao društveno kritičnim i angažiranim. Uostalom Zora jednom ode na predavanje jedne od članica Tonijeve družine, filozofkinje u nekoj susjednoj zemlji i shvati zašto danas revolucija nije moguća: "veliko inzistiranje na osobnim pravima prikriva, namjerno ili nenamjerno, nepravde širih razmjera koje se ponajprije odnose na raspodjelu društvenog bogatstva… Veliki pokreti šezdesetih i sedamdesetih promatrali su svijet ‘horizontalno‘: gledali su i zastupali velike skupine – industrijske radnike, stanovništvo u kolonijama – izložene nepravdama… Borba za individualna prava koja se razmahala u sljedećem, neoliberalnom razdoblju – poput prava seksualnih i kulturnih manjina – koliko god bila pravedna i opravdana, zamagljuje širu nepravdu koja se najočitije manifestira kao sve veći jaz između najbogatijih i najsiromašnijih." Individualna, ta "vertikalna" prava, tako zamagljuju i krizu uzrokovanu klimatskim promjenama, ali sustav kapitalističke pohlepe ne posustaje. Zorina hakerska skupina dobro je detektirala pohlepu kao kriterij za nanošenje štete, ali sustav je brzo kompenzira.

Autorica je imala sjajnu ideju kako da romaneskno uskrsne temu društvene promjene, razradila je i metode pobune primjerenu dobu i tehnici. Na žalost, a držala sam joj fige i navijala za sve protagoniste, sve je ostalo nedorečeno. Mlađi neće prepoznati metaforu "olovnih godina" ili pak nisu ni čuli za Crvene brigade ili Frakciju Crvene armije, pa eto ni ja ne znam pouzdano je li Tonijeva družina djelovala u Italiji ili negdje drugdje. Šteta jer odlično je detektirala važne teme o kojima se ne piše, dala im pitak i zanimljiv romaneskni okvir, da bi sve ostavila nedovršenim. No, ima nade: možda slijedi nastavak: zato što pripovjedačica nekom drugom ostavlja u naslijeđe da nastavi priču o Tonijevoj družini. Usto, u tim mračnim virtualama postoji neki lik kojem se Zora obraća, koji ju je spasio brisanjem tragova i sluti se obećanje romanse. Željno čekam nastavak.

Sanja Lovrenčić

Crveni golubovi

Mala zvona

Zagreb, 2023.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 23:48