INTERVJU: DORTA JAGIĆ

DOBITNICA GORANOVOG VIJENCA ZA ŽIVOTNO DJELO 'Vjerujem da feminizam ima mnoštvo inačica, pa tako i moja inačica kršćanskog feminizma'

 Srđan Vrančić / HANZA MEDIA

Gorana za cjelokupni umjetnički opus ove je godine dobila pjesnikinja rođena, kad se već spominje cijeli opus, nedaleke 1974. Osamnaest godina života i šest zbirki pjesama dijele Dortu Jagić od nekad 25-godišnjakinje koja je za rukopis “Plahta preko glave” dobila i Gorana za mlade pjesnike.

Nedavno je potpora Ministarstva kulture Goranovu proljeću s lanjskih 150.000 smanjena na tek 50.000 kuna pa se nagađalo hoće li se najvažnije pjesničko okupljanje uopće održati; malo je nedostajalo da ne bude ni nagrada niti laureata.

Pojedini pjesnički ciklusi Dorte Jagić prevođeni su na 20 jezika, autorica ima i bitna europska priznanja, među ostalim 2014. u Gdanjsku žiri sastavljen od važnih poljskih umjetnika dodijelio joj je uglednu nagradu Europske pjesnikinje slobode (The European Poet of Freedom) za zbirku “Kauč na trgu”.

Dorta Jagić u pjesmama tematizira tijelo, strahove, piše o slobodi, krivnji, nezaposlenosti, putovanjima, neimaštini, ženama, Bogu i otkupljenju... Diplomirala je filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. Piše i kratku prozu, dramske tekstove, kazališne kritike, putopise, eseje.

Dobitnica ste i europske nagrade pjesnika slobode. Koliko je slobode u vašem životu, imajući u vidu i činjenicu da ste na siromašnom, za umjetnost slabo zainteresiranu tržištu kao, eto, slobodna umjetnica, što prvenstveno podrazumijeva svakodnevnu egzistencijalnu borbu?

- Teško pitanje o nejednoznačnom pojmu. Sloboda je prije svega nutarnje stanje, emancipiranost i od najgorih okolnosti, ali važna je i ona vanjska. Ostvarenju su presudni okvirni uvjeti za sigurnost i nezavisnost, uživanje u slobodi govora, razne političke slobode, vjerske itd. Jedna od najvažnijih ljudskih sloboda je financijska, a to je, kao i za dvije trećine svijeta, za slobodnog umjetnika često utopija. Za autentičnog umjetnika kod slobode je bitno razlikovati manje važne slobode od onih nužnih, bez kojih ostaješ neostvaren. Zato su neki danas u zatvorima. I to diljem bijelog svijeta.

Kako prezentirati poeziju a da se privuku i njom bitnije nedodirnuti čitatelji?

- Imala sam sreću biti urednicom izbora u estetski vrhunski izvedenom projektu popularizacije poezije, u suradnji s Dizajn Distrikt Festivalom i dizajnericom i inicijatoricom Mateom Bronić. Sastavila sam zbirku “U dobrom društvu” od pjesama čiji se motivi vrte oko druženja za stolom. Gosti u šest lokala dobivali su tiskane pjesme naših suvremenih pjesnika uz račun. Mislim da bi takvih projekata trebalo biti daleko više. S druge strane, nije samo dužnost nas autora, izdavača i urednika da se bavimo boljim plasmanom i prezentacijom poezije, već onih koji raspoređuju javni novac, kroje i raskrajaju kulturne politike.

Yeats je vjerovao da se poezijom može mijenjati svijet. Je li bio tek zanesenjak ili u tome ima neke, barem, potencijalne istine koja će se tek pokazati?

- Samim svojim postojanjem poezija mijenja klimu svijeta. Ipak, ne znam može li se poezijom mijenjati svijet u velikoj mjeri, zaustaviti ropstvo, fašizam, ratove, glad. Ipak, poezija je alfa i omega jezika i tumačenja svijeta, u rasponu od nebeske objave izražene velikim pjesmama, preko stoljeća rimovanih ljubavnih izjava, do uličnih grafita, spoken worda i protesta. Dakle, mijenja svijet. Meni je zanimljivo iskustvo da se poezijom mijenja svijet unutar čovjeka, ili barem nutarnji krajolik osjetljivog čitača. Možda sam preskromna, ali već je to dovoljno.

Osim tijela i Boga, žene su vaša česta tema. U Hrvatskoj će uskoro govoriti Teresa Forcades. I vama su, kao i njoj, bliske ideje kršćanskog feminizma. Što kršćanski feminizam zagovara, na čemu se temelji?

- Kao i svi feminizmi, i kršćanski feminizam ima mnogo inačica. Vjerujem da je i moja verzija unikatna. A opet, sve važnije tvrdnje dijelim s drugima. Kad se sve pokrati, smisao je u egalitarizmu spolova još od Knjige Postanka. Bog stvara par na svoju sliku, njih su dvoje iš i iša, što je prevedeno s hebrejskoga jezika - čovjek i čovječica. U Novom zavjetu, možemo se diviti Isusovom odnosu prema ženama koji blješti iz svakog evanđelja. Primjerice, prva osoba kojoj se otkrio kao Mesija je Samarićanka na zdencu, a prva svjedokinja Ukrsnuća je Magdalena. Nažalost, u tradicionalnim crkvama ta se istina zatamnjuje zanemarivanjem svjedočanstva Biblije, nasljedovanjem svakojakih tvrdih i ukočenih tradicija i pogrešnih tumačenja nekih Pavlovih izjava u Poslanicama. Uz to, Isusa je rodila žena, koju velik dio kršćanstva uzdiže do božanstva, pa je čudno da za žene nema mjesta u hijerarhiji crkve.

“U malom rječniku biblijskih žena” bavili ste se ženama s margine, manje poznatim likovima. Što vas je motiviralo pisati tu knjigu?

- Oduvijek su mi na srcu bili oni u sjeni, anonimni, nepravedno nevidljivi. Koncept i polazište ovog leksikona nije samo na jednom mjestu skupiti esejističkim natuknicama baš sve biblijske žene (što mi je pošlo za rukom, osim Stefane koju sam, nekako uspjela izostaviti), već je posrijedi i ta načelna, u praksi “zavišću” obojena, međusobna jednakost žena. Tokom godina iscrpnoga studija sve me više iritiralo što se u vjerskoj praksi, i različitim teološkim propitivanjima, narativima o biblijskim junakinjama sve vrti samo oko nekoliko zvučnih imena. Nažalost, i oko božanske knjige koja u oba zavjeta zagovara obespravljene, odbačene, anonimne dogodilo se raslojavanje po zvjezdanom statusu. Uživaju ga, primjerice, Eva, Marija, Sara, Estera, Ruta, Rebeka, Marija Magdalena... Tako se može steći dojam da Biblija, među silnim muškarcima, priča samo o sedam, osam važnih žena, a zapravo ima barem još pedeset junakinja koje su povijesno važne i te zaslužuju višestruku pažnju istraživača.

Pišete roman o tjelesnosti riječi. U kojoj je fazi?

- Ideja za roman nastala je iz uzbudljivog rada na kazališnoj predstavi “Natanova pjesma”, u kojoj sam, prije deset godina, s grupom sjajnih glumaca istraživala tjelesnost riječi kroz razne improvizacije, razgovore, eksperimente i čitanje teorijskih tekstova. Nije nam bila potrebna euforična reakcija publike da bismo znali da je rezultat vrijedan; kad smo završili i zadnju scenu, osjećali smo se kao trust mozgova koji je došao do važnog otkrića: riječu su živi organizmi. Ipak, pišući roman, naišla sam na daleko više prepreka nego u procesu materijalizacije riječi na sceni. Ona formula “riječ je tijelom postala““ funkcionira na daskama, u tijelu glumca, a na papiru je ona samo na pola puta. Treba mi novi zalet, otkrivenje, da se maknem od prvih trideset stranica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 01:23