Bernardine Evaristo

Dobitnica nagrade Booker za Jutarnji: ‘Sve veze, pa i one najtoksičnije, nas oblikuju‘

Bernardine Evaristo

 Vanesa Pandzic/Cropix
Dijelila je nagradu s Margaret Atwood, a u Zagrebu ju je dočekalo mnoštvo publike

Poznati ste mi, jesmo li se već negdje susrele, govori mi na početku razgovora Bernardine Evaristo, britanska književnica i dobitnica nagrade Booker. Zbunjeno odgovaram da nismo, no prisjetimo se potom kako smo razgovarale preko Zooma prije točno dvije godine. Bernardine Evaristo dobro pamti lica. Našle smo se dan nakon što je kao gošća Festivala svjetske književnosti napunila HDLU. Interes je bio golem, dvorana prepuna. Ova književna zvijezda predstavljala je knjigu "Manifest. Kako nikada ne odustati" koja je izašla u izdanju Profila, i prijevodu Dragane Vulić Budanko. Isti je nakladnik kod nas izdao i knjigu "Djevojka, žena, drugo" za što je dobila spomenutu nagradu.

Malo je i umorna kaže mi na početku razgovora, nakon predstavljanja knjige, još su išli van. Kako joj se čini, je li mislila da će biti toliko publike, toliki red za potpisivanje knjige? Nisam znala što očekivati, kao što ne znam niti u jednoj zemlji u kojoj gostujem. Ne možete pročitati kritike na stranom jeziku, pa tako nisam znala kako je kritika u Hrvatskoj primila moju knjigu. Bio je i lockdown pa nisam ni putovala. Sada znam da su moje knjige dobro primljene u vašoj zemlji". U zadnjem mi je intervjuu rekla kako joj je žao što netom nakon što je dobila nagradu Booker, počela pandemija. Nije imala prilike putovati, vidjeti daljnju recepciju knjige. "U travnju sam bila u avionu prvi put nakon dvije godine. Tako da sam preko Zooma bila u više zemalja diljem svijeta istodobno u jednom danu, primjerice, u Italiji, u Americi, Singapuru, što je također imalo svojih prednosti. Sada sam ponovno na putu, i to je sjajno" kaže. Na pitanje je li prvi put u Hrvatskoj, odgovara: "Bila sam davno na jednom književnom događaju. Nikad se ne sjećam detalja, samo osjećaja s puta na kojem sam uživala. I sinoć je bilo sjajno, divno vrijeme, sve je bilo mirno...

image

Bernardine Evaristo,publika u HDLU-u

Anto Magzan/Anto Magzan

Naziv knjige "Manifest. Kako nikada ne odustati" zvuči pomalo i kao SelfHelp?

- Da neki i misle da je SelfHelp, no to naravno nije bila namjera. Pišem sjećanja. Željela sam sagledati svoj život, kako sam došla do točke u karijeri u kojoj sam sa šezdeset godina osvojila Booker i postala prva crnkinja i prva Britanka koja je osvojila tu nagradu. To mi je bitno, da pokažem u knjizi da nisam nikad odustala, jer da jesam ne bih bila tu gdje sam sada.

Morate biti i jako stabilna osoba, za takvu promjenu preko noći?

- Da, ja i sam stabilna i više nisam mlada, što također pomaže. Imala sam dug i kreativan život. Znala sam tko su mi prijatelji i prije nagrade..Ljudi su, naravno, jako ljubazni prema meni nakon nagrade. To mi se sviđa, nemam problema s time da su ljubazni. No imam dovoljno isksustva da mogu sve staviti u kontekst. Sada je moj trenutak. Dovoljno dugo živim da znam da ljudi imaju svoj trenutak, i da ću nastaviti biti kreativna, da me neće skrenuti s puta ta pažnja i taj, nazovimo ga, glamur. Ja sam tko sam jesam, i to se neće promijeniti.

Nagradu Booker dijelili ste s Margaret Atwood, za mene to bio jedan od ikonskih trenutaka, kada ruku pod ruku dolazite po nagradu, vi u crvenom odijelu, a kanadska književnica u tamnoj haljini na točkice, svaka sa svojom knjigom u ruci, vi s "Djevojka, žena, drugo", a Atwood sa "Svjedočanstvima". Kako ga se Vi sjećate, tog trenutka, iz današnje perspektive?

- Bila sam van sebe, lebdjela sam kao da sam na oblacima kad je pročitano moje ime. I nije moju nagradu umanjilo što smo ju nas dvije dijelile, dapače, pojačalo ju je. Mediji su puno pisali o tome. I danas se piše o toj dodjeli Bookera dvjema autoricama. Jako sam željela pobjedu. Nakon što je pročitano moje ime nakon Margaret, u tom trenu sve se za mene što sam željela ostvarilo. Ona mi je jako ljubazno pružila platformu da govorim. Dobila je nagradu još jednom ranije, jedna od dvije najpoznatije spisateljice svijeta i sjajna žena. Provele smo sljedeće dane zajedno razgovarajući s novinarima, i dobro smo se složile.

Slave Vas radi književnih radova, no u knjizi opisujete i kako ste prvo željeli postati glumica?

- Da, glumila sam od svoje dvanaeste godine života, do kraja dvadesetih. I obrazovala sam se na tom polju. Paralelno sam počela pisati i poeziju. U jednom sam trenutku ostavila teatar i nastavila pisati. No, svakako mi je pomoglo. Prvo sam, naime, pisala za kazalište, za neposrednu komunikaciju s publikom. I danas, svoje protagoniste pišem "iznutra".

Otišli ste od roditeljskog doma dosta rano. I taj odlazak uspoređujete u knjizi s nagradom "nakon što sam dobila Booker, osjećala sam se nezaustavljivo jer sam shvatila da sam upravo takva bila nakon što sam u osamnaestoj napustila svoj dom kako bih pronašla svoj put u svijetu"...

- Da, no osamnaest u mojoj generaciji i nije bilo tako mlado doba za odlazak od kuće. Mladi ljudi danas radi ekonomskih razloga dulje ostaju s roditeljima. No, u Velikoj Britaniji, tada, mnogo je ljudi odselilo u tim godinama. Nastavila sam s kreativnim životom, imala sam uspone i padove, kao i svi. Četrdeset i nešto godina nakon što sam otišla od kuće, osvojila sam nagradu Booker, što je u to doba bilo gotovo pa nemoguće zamisliti. To je jedan od razloga zašto sam pisala Manifest. U knjizi se, osim toga, bavim se i temom odabira načina na koji stanujem. Nisam nikad imala stalno mjesto stanovanja, sve dok nisam uselila sa svojim suprugom. Prvu hipoteku sam podigla prije sedam godina, bila sam u pedesetim godinama. Moji su prijatelji u tim godinama već isplatili svoje hipoteke, no ja sam u pet godina uspjela sve isplatiti. U knjizi također sagledava svoje romantične veze, koje nas oblikuju, željeli mi to ili ne. Te su veze izuzetno bitne. Neke su bile dobre, neke loše, no sve su mi pomogle da bolje razumijem sebe. One nas oblikuju, izazov su, pomažu nam da se formiramo. Činjenica da sam imala mnogo veza, zapravo je pozitivna stvar. I željela sam o svima pisati s pozitivnog aspekta. Kada sam pisala ovu knjigu, nisam željela iz pozicije žrtve. Pisati iz te pozicije žrtve je lijeno. I dosadno. Iz pozicije žrtve pišu se mizerni memoari. To nije istraživanje sebe. A s Manifestom sam željela istražiti sebe. I moju povijest, nego pokazati što sam. Inače, autobiografije obično nisu istraživanja samog sebe, već pokazivanje u stilu: to je moj život, a to je od mojeg života postalo. Naravno, često to bude i zanimljivo, ako je riječ o slavnim ličnostima. No, ja sam željela kopati malo dublje. Vidjeti odluke koje sam donijela te kako mi je kreativni život pomogao da se bolje upoznam. Ljudima koji nisu još uspjeli postići ono što su željeli, također, željela sam dati motivaciju da krenu dalje.

Jedna ljubavna veza koja je ipak bila toksična za vas, sa ženom, koju u knjizi nazivate Mentalnom Dominom. Često se upuštamo u toksične odnose, one ljubavne ili pak i s prijateljima. Što s nama ne valja?

Sve nas veze oblikuju, rastemo. Ako izađete iz veze, shvatite što nije valjalo, promijenili ste se. Razumijete sami sebe bolje nego ranije. I znate koje su granice, kao i prepoznati one veze koje su za vas dobre, one od kojih oboje imate koristi. Ja mislim da moja veza s MD, a o tome ne pišem o knjizi, potječe od moje majke. Moja je majka imala osmero djece u deset godina. Čim ste se rodili, već je drugo dijete bilo na putu, imali ste možda godinu dana dok ne bi došlo novo dijete. Nisam majka, no mogu zamisliti da pažnja koju dobivaju djeca kada je samo jedno dijete u obitelji, ili dvoje, manje raspršena nego kad ima osmero djece. Moja je majka dobra majka, no s praktičnog aspekta, teško je bilo toliko pažnje posvećivati toliko djece. Možda sam zato odabrala baš takvu ženu, radi majčine pažnje koja mi je nedostajala. Osim toga, moj je otac bio jako dominantan, oosba je koja neprestano imala potrebu za kontrolom. Kažu da u ljubavnim vezama ponavljate uzorke koje imate iz djetinjstva. S jedne strane, u njoj sam imala i majku koja nije imala previše vremena, i dominantnog oca.

Niste nekad željeli djecu?

- Ne moja majka ima osmero djece, a četvero unuka. To nešto govori. Kada ste odrasli u tako velikoj obitelji, ponekad vam se ne žuri imati djecu.

U knjizi pišete i kako ste svjesni činjenice da kad imate djecu, više ne možete sebi biti prvi. I to je istina...

- Da, nisam ni sigurna kako bi moja karijera ispala. No, nisam nikad niti imala poriv za djecom. Znam ljude koji postoje radi djece, - smatraju da je to najvažnija stvar koja im se događa u životima. Nikad to nisam imala. Kada sam bila u svojim dvadesetim godinama, u ljubavnim sam odnosima bila sa ženama, vodila sam slobodan život. Vjerojatno bih bila samohrana majka pa i ne znam kako bi podržavala dijete, nisam imala stalni posao. U svojim tridesetima i dalje nisam imala stabilnu vezu. Možda da sam ranije srela svojeg supruga. No njega sam upoznala kasnije, bilo mi je 46 godina.

Da, tumačite u knjizi kako niste nikad pisali s "položaja financijske sigurnosti ili emotivne samodopadnosti ili stabilnog boravišta?

- Trebala bih za prioritet imati dobit kako bih mogla uzdržavati dijete. No, to je moj način. Naravno, postoji mnogo književnica i književnika koji mogu žonglirati s oboje.

Rekli ste, ranije u razgovoru, da je bilo uobičajeno otići od kuće s 18 godina. U Hrvatskoj, odlaze s 30, u prosjeku... jedan je od razloga i financijska stabilnost. No, vi ste živjeli u raznim vrstama domova...

- Mislim da i u Velikoj Britaniji danas mladi dulje ostaju doma. Ja sam se kretala okolo. Mislim da je u Londonu sedamdesetih i osamdesetih bilo lakše živjeti, čak i u centralnom Londonu. Nisam skvotirala, no mnogi jesu. Bili su i razni jeftine mogućnosti smještaja, neslužbeno je to bilo socijalno stanovanje Mogli ste doći na listu čekanja, kao student, netko tko želi živjeti od umjetnosti, nije bilo nužno da ste socijalni slučaj, da imate djecu koja nemaju krov nad glavom. U čitavom je Londonu je sada nemoguće živjeti u tim uvjetima, a kamoli u centru. Imala sam sreće da sam odrastala u to doba. Naravno, morali ste se znati snaći...

Otac vam je bio hladan, distanciran, majka rastrgana među osmero djece. No, od jedanaeste ste godine života, kako pišete u knjizi, morali obavljati kućanske poslove.?

- Radili smo u parovima, netko bi prao, drugi sušio. Svatko je morao brinuti o svojoj sobi.

I na kraju ste završili i na Notting Hillu, možda i najljepšem dijelu Londona...

- Tu sam imala sreće jer sam podiznajmljivala stan od osobe koja je imala dobre uvjete. Bila sam šest godina tamo, i moram reći da me nikad nije toliko ljudi posjećivalo kao dok sam živjela na Notting Hillu. Inače, zčudilo me sinoć u Zagrebu, kako smo hodali kući nakon izlaska. U Londonu često živimo na sat vremena udaljenosti, vožnje, jedni od drugih. Takva vam blizina, vjerujem, olakšava socijalni život.

Otac vam je iz Nigerije, crnac. Pišete kako, dok ste odrastali, nije bilo puno crnaca u Engleskoj, razlikovali ste se od drugih...

- Rođena sam 1959., Engleska je bila rasistička zemlja, teško je bilo odrastati u toj klimi. Danas je London multikulturalan grad, iako dalje postoje problemi, Tada je bilo teško, dok smo bili djeca tretirali su nas drugačije radi izgleda. Sada, osjećam kao da posjedujem London. To je grad koji prihvaća. Ne kažem da neke institucije nisu rasističke. Niti poneki ljudi. No, prihvaća. Svatko može doći u London i osjećati da pripada. Ne kao šezdesetih i sedamdesetih godina. Bilo je puno ljutnje, zamjeranja...

Tek ste kasnije počeli istraživati svoje nigerijske korijene?

- Moj otac na nas nije prenio svoju kulturu. Mislim da tada ljudi nisu bili toliko niti svjesni važnosti prenošenja kulture jedni na druge. A moj otac općenito nije puno govorio....

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 13:04