'DIVLJAKUŠA'

DOBITNICA NAGRADE TEŠKE 100.000 KUNA 'Žena je prije pedeset godina više značila i bila je puno jača, koliko god to bilo apsurdno'

 Neja Markičević / HANZA MEDIA

Ovogodišnja književna nagrada V.B.Z.-a otišla je u ruke iskusne spisateljice, autorice zanimljiva opusa, Marine Šur Puhlovski.

Ovo je treći put da se našla u užem izboru za tu nagradu (prva dva puta s romanima “Nesanica” i “Igrač”) i prvi da ju je - dobila. Nagrađen je roman “Divljakuša”, koji tematizira “oslobađanje žene iz okova društva, braka, predrasuda, oslobađanje žena od duboko ukorijenjena mišljenja da je baš ona ta koja se mora i treba žrtvovati, ostati u lošem odnosu ma kako god da takav za nju poguban bio. Pustiti ženu iz toga van, da joj društvo dade da ode iz braka i takvih odnosa jest veliki preokret u ideji žene i njezinog mjesta i u društvu i u obitelji.

Bajke o prinčevima

Virginia Woolf je ‘Vlastitu sobu’ završila pitanjem hoće li žena ikada progovoriti kao osoba, a ne samo kao nečija supruga, kao privjesak muškarcu, i to se konačno i dogodilo.

Ovaj moj roman pokušaj je da pokažem kako se to događa, da opišem dinamiku jednog slučaja”, kaže autorica i dodaje: “Mi žene odmalena rastemo s bajkama, čekamo prinčeve, potom oni dođu u obliku različitih nakaza. Ali, mi to ne shvatimo, ne prepoznamo loše u njima. To je i roman o nestanku patrijarhalne muške uloge, njihove vjere o vlastitoj nadmoći, o tome kako im žena nužno mora biti podređena, kako na kraju odluke ipak donose - oni. I zato ‘Divljakuša’ funkcionira i na nekoj metaforičkoj razini, a ne samo kao opisivanje gole stvarnosti jedne osobe koja je prošla krizu i iz nje progledala, ojačala”.

Junakinja Marine Šur Puhlovski rješava se muža, ali i dalje nije sretna, jer mora se riješiti i vlastitih krivo sraslih ideja koje su joj usađene odgojem. Upada u konfuziju. Sama sebi pokušava objasniti što joj se to u životu dogodilo.

Priča iz života

Priželjkuje biti spisateljica, diplomirala je filozofiju, sanjala neki bolji, ispunjeniji život i pita se kako se našla na točci na kojoj se našla. Na kraju romana iscjeljuje sama sebe.

Par o kojem govori “Divljakuša”, muškarac i žena, kolege su s fakulteta, oboje studiraju književnost i filozofiju, tih 1970-ih, oboje pripadaju srednjoj klasi tog, socijalističkog vremena.

“Potpuno su ravnopravno krenuli i ona je mislila da će njih dvoje živjeti kao Simone de Beauvoir i Jean Paul Sartre. Mi smo tad bile slobodnije negoli žene danas; žena je onda, prije 50 godina, više značila i puno je bila jača, koliko god to bilo apsurdno. Tadašnji mladi naraštaj žena, one koje su bile u 20-ima, možda ranim 30-ima, osjećale su se ravnopravne muškarcima, to su bile drugarice i drugovi, to je bilo takvo vrijeme. Makar, čak i u takvoj društvenoj klimi od žene se očekivalo da se žrtvuje”.

Sofija Kralj, žena koju poznajemo i iz ranijih romana Šur-Puhlovski, glavna je junakinja “Divljakuše”, dapače ovdje ona priča svoju priču.

Ovo je četvrti autoričin naslov u kojem se pojavljuje lik Sofije Kralj. Dijelom je i priča iz “Divljakuše” ispričana u “Nesanici”, doduše “Nesanicu” priča Kraljeva u dobi od 57, govori o svojem i životu svoje majke, dok je u “Divljakuši” Kraljeva mlada djevojka, 19-godišnjakinja.

Ponovo su tu i njezini roditelji, likovi koje čitatelji već znaju, makar ranije zabilježene u nekoj drugoj dobi. U “Divljakuši” je razrađen dio života Sofije Kralj, mladost, koja je tek jedna epizoda u “Nesanici”.

“Divljakušu” je Marina Šur Puhlovski počela pisati prije dvije-tri godine, netom što je završila “Igrača”.

“Napisala sam prvo poglavlje i stala. Nisam se mogla maknuti dalje. Tako je stajao dvije godine. I onda, jedan dan, kao da je došao trenutak da se taj roman hoće roditi. Sjela sam i napisala ga za šest mjeseci. To je roman dijelom građen i na mojem, vlastitom iskustvu. Iz života izvučem materijal, a onda ga dalje, kao spisateljica, nadograđujem, život pretvaram u književnost i to više nema veze sa životom, jer tu se stvaraju likovi koje ja smislim, izmaštam.”

Bez filozofije

Za novi naslov kaže da je to njezin do sada za čitanje najprohodniji roman. “Najjednostavnije je napisan; valjda sam toliko s njim čekala jer sam tražila način kako da ga napišem, da bude jednostavan, a uzbudljiv za čitanje; nema u njemu filozofije, analiza, puno razmišljanja, tu svakodnevni život priča svojim događajima, nema tu teorija, psihologije, sociologije.”

Na kraju je, nakon što je rukopis poslala na natječaj V.B.Z.-a, “ostala jako puno raditi na ‘Divljakuši’. Svaki dan po pet, šest sati. Da ga dotjeram. Jer, znala sam da ako dobijem nagradu, to odmah ide u tisak. U romanu postoji jedan sporedni lik, prijatelj Adam, i on je dio tog društva studenata s Filozofskog, svi oni studiraju književnost i filozofiju. O Adamu ću napisati sljedeći roman”.

O nagradi kaže: “Jednim sam je dijelom i očekivala, jer svi kojima sam dala rukopis na čitanje imali su jako dobre reakcije. Kad su mi javili da sam je dobila, baš u tom trenutku imala sam dvije prijateljice na ručku.

Tako je taj dobar glas stigao za jedan stol s ukusnim ručkom i veselim društvom. Vrištale smo pola sata, grlile se pa nastavile jesti i piti, stvorio se spontano jedan ženski krug podrške i radosti, a i njih dvije su znale za što sam to nagrađena jer su još prije pročitale rukopis”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 03:26