PIŠE IGOR MANDIĆ

‘Dobro sam i ostale laži‘: Knjiga koja je grunula poput atomske bombe u ovoj garsonijeri od državice

Igor Mandić
 Goran Mehkek/Cropix
Ma kakav "bajronizam", to je tek uvarak od kamilice naspram napitka od bunike, što nam ga je u grlo ulila Jadranka Pintarić

Bok, sused: KAKSTEKAJ?", ranim jutrom takvim me žovijalnim pozdravom dočekuje simpatični djelatnik na čišćenju neboderskih stuba, lifta itd. Da mnogo ne odugovlačim, jednom sam slučajno smislio odgovor: "NIKAKA", do suza nasmijavši mogućega sugovornika. No, nekidan, kad mi je postavio isto dobrojutarnje pitanje, malo sam ga razočarao, kad sam na "kakstekaj?" suhoparno odgovorio da se osjećam "MIROGOJNO".

Sugovornik se našao u neprilici, pa se brzo udaljio, a meni se nije objašnjavalo da se još nisam oporavio od sinoćnjeg udarca u pleksus, što sam ga zaradio dočitavši neveliku knjigu "Dobro sam i ostale laži" (167 str., 190 kn., a svaka se isplati!) Jadranke Pintarić (rođ. 1961. u Osijeku), kolegice mi po profesiji.

Prirodom stvari, u ovoj lijepoj našoj garsonijeri od državice, u kojoj je (književna) kultura smještena u špajz, neminovno se svi susrećemo/sudaramo/otresamo jedni na druge, jedni drugima zavirujući u lonac, znao sam odavno da je bolje se ne bratimiti, ako želimo trajno ostati samostalnim, čak nepotkupljivim (?).

Susretao sam se s Pintarićevom, tu i tamo, na nekim poslićima po našim književnim špajscimerima (u kojima ima mjesta taman za "predstavljače" i par slušatelja), a pratio sam i (šutke) cijenio njen uredničko-kritičarski rad, no... ovo - nisam očekivao!!!!

Knjižica "Dobro sam i ostale laži" grunula je u ovoj garsonijeri poput atomske bombe (iliti one "biološke", koja uništava samo ljude i sl. živa stvorenja, dok ostalo ne razara), jer je prva u kojoj je autorskim (autobiografskim????) glasom opisana tj. od svih ostalih razlučena duševna bolest zvana "melankolijom" (prema grčkom "crna žuč", dok u tal. terminologiji izraz malo modificiraju, naime kao MALANkolija... no, nema veze).

Susrećući tako, ovu kolegicu, premda kao slab poznavatelj ženskog roda mogao sam primijetiti kako je malo "pomaknuta", ali da će iz njenih stanja (točnije "faza", koje traju mjesecima, ali su recidivne!) odjednom bljuznuti ovako sjajna, književno nadarena (ne medicinsko stručna) dijagnoza, jednog problematičnog, razdiruće bolnog duševnoga "raspoloženja", to nisam mogao ni u snu pretpostaviti. Pa, eto, dogodilo se, da se spisateljski dar ispoljio onda baš kad je piscu najteže!

Premda je melankolija u modernoj psihološkoj/psihijatarskoj praksi ustuknula kao relikt romantiziranja lošega raspoloženja (pesimizma, potištenosti, tjeskobe, žalobnosti, tuge..., dakle svega onoga što u svima nama postoji in statu nascendi), premješta je, naime, u zločinačko-združeni kompleks zvan "manično-depresivnom psihozom". Ali, ako se računa da takve psihoze pogađaju iliti se javljaju kod 3 - 4% cjelokupnog pučanstva, onda će nam današnji covid-19 iliti koronavirus pričiniti kao mačji kašalj. Još od polovice 19. st. manija i melankonija tukle su se za prvenstvo (i mogao bih navesti, dakako prema Med. enc. desetine naziva koje su im nadjevali, uzaludno tražeći uzroke dotičnih bolesti, kako je ostalo i do danas!?).

Ali, ona/onaj koji su za sebe "odabrali" melankoliju, nimalo ne haju za njenu etiologiju, jer kad su već jednom "okrenuli" leđa samima sebi, ne preostaje im nego tavoriti u svojem užasu, ali to nije bodlerovski "spleen" ni "Weltschmerz", odnosno "mal du siecle" (a la "patnje mladog ili starog Werthera", a može danas i "Per-Werthera"), s kojim jedva na kraj izlazimo mi na rubu "mirogojnosti".

Ma kakav "bajronizam", koji "taedium vitae" (nezadovoljstvo životom, čak gađenje), sve je to tek uvarak od kamilice naspram napitka od bunike, što nam ga je u grlo ulila J. Pintarić, u XIII skica o melankoliji, tako jezgrovitima da se ne usuđujem ni prepričavati (morao bih sve samo citirati). Kao drugi dio knjige, tih XIII krikova iz dubine jedne napaćene duše, doslovno su me preplašili (to je ona šaka u pleksus). No ne želeći da "krčmi dušu", kao većina nas koji samo "brbljaju, blebeću, laprdaju", autorica se na kraju jedne faze (poželio bih da je autobiografski iskrena), odlučuje (melankolik i odluka - to ne može ići zajedno!?) da se "pomiri sa samom sobom"... i "Zašto treba objaviti takvu (ovakvu, pit. I. M.) knjigu?

Da se objavi priča o toj borbi. Ne treba dramatizirati, to je nešto od nas samih što dolazi na vidjelo, što mora izaći, što ne treba čuvati, jer to ne bi bilo dobro. Pisanje je način da se oslobodite svega onog složenog u vama; ako ne bi bilo tako, bilo bi tragično." Da, naslućuje se prizvuk primisli o samoubojstvu, ali taj u melankoliji nije učestali događaj, pa je barem po smrtnosti melankolija manje opasna od aktualne pandemijske, virusne pošasti.

Rekoh, da je druga polovina knjige (13 krikova), ona koja me svojom lapidarnom mudrosti, psihološkom pronicljivosti, stilskoj cizeliranosti - opalila šakom u pleksus, jer prvu polovicu nisam u stanju sasvim razumjeti. Dvadesetak pričica pod skupnim naslovom "... i druge boljetice" (što znači da je djelo namjerno obrnuto složeno: najprije bi trebalo ići poglavlje "Melankolije", pa onda "... i druge boljetice"..., ili se varam?) čine se kao oprimjerivanje (teoretski-autobiografskog) razlučivanja melankolije, ali to je samo naslućeno.

Začudili su me naslovi tih kratkih pripovijesti, svih situiranih u ovo vrijeme i okolnosti urbane civilizacije, jer mi se u prvi mah učinilo da će predočiti dobru kontrastnu sličnost (namjerna kontradikcija u frazi), budući da nose imena različitih mitoloških likova (od njih dvadesetak samo su dva muška). Učinilo mi se da autorica povlači čitatelja za nos, tjerajući ga do mozga, da razbije glavu, koja je paralela povučena između boginja iz slavenske, sumersko-babilonske, grčko-rimske, islandske, finske, budističke, hinduske, majanske... mitologije i likova, te osoba prepoznatljivih u našem današnjem okolišu. Od Mokoš do IXtab, od Nanše do Avalokitesvare, od Alekte do Radhe, duhovita je, bizarna i "malo pomaknuta" autorica (najtekajzameriti!) složila čudnovatu šaradu, ali u kojoj su valjane baš i samo pripovijesti (a naslovi su im za rješavanje na nekom višem IQ, nego što ga ima moja malenkost).

Napokon (a ne u prokletoj "konačnici" - inače šahovskom izrazu - koja je ovladala pomodnim vokabularom!), za račun kongenijalne atmosfere koju nam je dočarala u svojem (?) "doživljaju melankolije", u čašu meda ovih pohvala morao sam uliti i žličicu pelina. Pa, tko mi je kriv, ako nešto ne umijem dokučiti, pa ću lako zaključiti da autorica pravi šaradu koju samo ona razumije. Ali, zašto? Zato jer je - melankoličarka!! Kad sam "u konačnici" sve ovo "is-komunicirao" (što je još jedna stupidna novogovorna tvorba našeg pomodnog vokabulara), usuđujem se primijetiti da knjigu gđe J. Pintarić treba uzeti u ruke tek nakon čitanja ove kritike, ako se već ne želite savjetovati sa svojim apotekarom ili liječnikom (pazi: oštra Corona, tj. Cave canem!).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 09:00