Domaćim erotskim romanima protiv licemjernog ćudoređa i stege

Pornografija, primijetio je nekom zgodom sasvim zgodno Slavoj Žižek, samoj sebi predstavlja najdrastičniji oblik cenzure i to u dosta paradoksalnim okolnostima: usredotočimo li se na priču, seks nam nužno promiče, koncentriramo li se na seks, fabule kao da nije ni bilo. Zanemarimo li načas filmske i internetske porniće, koje, naravno, gledamo samo da vidimo hoće li zadihani akteri i akterke na kraju zasnovati valjan, ustavom propisan brak, taj paradoks zna biti dosta zeznut, pogotovo ako ste, ne daj bože, pisac. Možda se u tome skriva razlog što se u civiliziranom svijetu već desetljećima vode žučne polemike oko definiranja pornografije kao umjetnosti uopće, a možda i što u nas poštene porno-književnosti gotovo da i nema.

Kvalitetno štivo

Okej, ovo nije sasvim točno, jer erotika, pa i pornografija, oduvijek titraju na stidljivim marginama hrvatske književnosti, no, reklo bi se, mahom kao začin, metafora ili naprosto stilska vježba, a bitno rjeđe kao nositelji kvalitetnih fabula, ma bile one i političke (nemojmo zaboraviti grčki porné još uvijek znači kurva). Šalu nastranu i eto nas pri temi: nimalo lak zadatak iznalaženja, poticanja i objavljivanja kvalitetnog erotsko-pornografskog štiva, koje bi, dakle, uz obligatnu jebačinu plijenilo još i pričom, pa i određenim socijalnim angažmanom, a da uza sve to bude još i domaće proizvodnje, postavila si je biblioteka “Pedeset nijansi crvene, bijele i plave”, pokrenuta nedavno pri zagrebačkoj Prosvjeti.

Za Radu Dragojevića, direktora Prosvjete i pokretača biblioteke, koju će u budućnosti uređivati zagrebački pisac Pero Kvesić, stvari su prilično jasne: ono što valja objavljivati nije ni šund ni trash, već kvalitetno erotsko štivo, mnogi proslavljeni autori imaju ga po ladicama u izobilju, a hoće li ga u uvjetima posvemašnje moralne razderanosti hrvatskog društva i javnosti potpisivati imenom ili pseudonimom, ostaje otvoreno. “Već gotovo četvrt stoljeća smo pod udarom rigoroznog licemjernog ćudoređa, a koliko je ono istovremeno krhko i prhko svjedoči i prošlogodišnji knjižarski uspjeh s prodajom prevedenog romana ‘50 nijansi sive’”, objasnit će, pak, Kvesić motive krštenja biblioteke, u čijem se imenu, čitamo li ga onkraj konteksta spomenute prošlogodišnje sado-mazo-bedastoće, otkriva zaista visok zahtjev da se o seksu i seksualnosti, ali i svemu onome što ide uz njih, progovori angažirano, odgovorno i realno.

Duboka SM priča

Prva knjiga objavljena u biblioteci ponovljeno je izdanje prije deset godina nažalost slabo zapažena romana “Kirkin sindrom” jednog nimalo nepoznatog zagrebačkog autora, koji se potpisuje također nimalo bezazlenim pseudonimom Fran Nischt, istinski duboka SM-priča, koja, ispričana iz muške vizure, čitatelja ne uvodi samo u za mnoge tajnovit svijet predavanja bolu, patnjama i poniženju, nego mu kroz prizmu vratolomnih obrata između osobne priče i društvenog backgrounda podastire još i psihološkim ponorima duboko prožetu sliku Hrvatske kakva je bila ne tako davno, odnosno, da ne tupimo, kakva i dalje jest. Hadrcore - svakako, književnost - svakako, život u Hrvatskoj - puki sado-mazo.

“Za početak ćemo se osloniti na već provjerene afirmirane autore, no želja nam je pokazati da ima i drugih koji mogu visoko podignuti crveno-bijelo-plavu zastavu erotske literature”, najavljuje Kvesić: “Istovremeno kanimo dokazati da i prezreni žanr pornografske literature može sadržavati više istinske umjetnosti nego uštogljena akademska književnost.” Sam pseudonim, kad je posrijedi porno-pismo, u hrvatskoj nije ni rijetkost, ni neka osobita novina - dovoljno je prisjetiti se nekoć popularne Suzane Rog - pa ipak, valja se nadati da će autori pod spomenutu erotsku trobojnicu stati i vlastitim imenom, jer pornografska literatura, čemu je već i prvi naslov dovoljan dokaz, itekako ima što reći.

Razuzdana vremena

A našlo bi se, valja pretpostaviti, unatoč posvemašnjem moralizatorskom ludilu i dovoljno čitatelja koji od svoje lektire očekuje nijansu više od pukog čitanja jednom rukom.

“Svojevremeno su jedan od atraktivnih atributa čitanog i uglednog magazina Start bile erotske priče ponajboljih domaćih književnika”, napominje Kvesić: “Kad je nakon više od desetljeća Start ukinuo erotsku priču, krenuo je nizbrdicom koja je dovela do njegova ugasnuća.” Ipak, ne treba smetat s uma da je od razuzdanih vremena Starta i Erotike naovamo u Hrvatskoj i štošta drugog krenulo nizbrdo, pa će svakako biti zanimljivo vidjeti kako će buduće knjige trobojno nijansirane porno-biblioteke odjeknuti u ozračju opće polarizacije i nesnošljivosti. Ukoliko se, naravno, o vrednovanju pornografskog imaginarija ne bude odlučivalo na nekom naprasno sklapanom referendumu.

Za naredno razdoblje, uzgred, Prosvjeta najavljuje pokretanje još jedne zanimljive, ovaj put teorijske biblioteke, čiji će naslovi problemima današnjice prilaziti s marksističkog aspekta. U sprezi s netom pokrenutom porno-bibliotekom kombinacija, priznajmo, zvuči nekako neodoljivo šarmantno. Gotovo već subverzivno. Možda čak i na tragu rješenja uvodno spomenuta paradoksa.