ĐURICA MRKAJIĆ Lik iz najboljeg fikcionalnog djela o Hercegovini imao je talent da se nađe na strani većine

Đurica Mrkajić, trgovački pomoćnik u dućanu Stjepana K., u mjestu L. u istočnoj Hercegovini, jedan od sporednih likova romana Mirka Kovača “Vrata od utrobe”. Gazda Stjepan K. nije bio ambiciozan trgovac. Volio je da mu posao nasitno ide, da se prodaje sitnica za sitnicom, i da mu dućan bude tačka okupljanja i sjedinjenja, u kojoj se uspostavlja temporalni i prostorni sklad ovoga skrajnutog gradića - ili sela? - kilometrima istočno od Trebinja. I tako je bilo: prije rata, za vrijeme rata i u prve tri godine poslije rata, u tom su se dućanu odvijale male društvene i velike porodične povijesti.

A Đurica, mali i beznačajan, neuočljiv i neupamtljiv čak i u kontekstu jedne u se zatvorene, međusobno čvrsto povezane zajednice, u kojoj su umiješani pravoslavci, katolici i muslimani, teško da bi ikada mogao postati junak ičijega života, ijedne knjige, e da nije zla i da tom zlu u čovjeku povijest nije išla na ruku. Šutljiv, nikada nije ispričao nijednu priču. Mučaljiv, tako da se ljudi ne sjećaju da je ikad progovorio. A govorio je sigurno. Morao je govoriti. Prema drugima nijemo osoran, prema gazdi vazda uslužan. Ali ta uslužnost bila je trapava, izazivala je sažaljenje, više nego išta drugo. Stjepan K. Đuricu je provodio kroz život. Što je time kupovao? Mir savjesti ili što drugo? Ili je Stjepan K. ispunjavao svoju sudbinu.

A kakva je ta sudbina bila, koja je proslavila Đuricu Mrkajića i od njega načinila velikog protagonista i imaginarnog prijatelja naših povijesti, saznat ćemo na kraju. Prije toga, još ponešto o Đurici. Jedino je djecu volio. Lovao se s njima po trgu, pa kako bi kojeg ulovio, gurnuo bi ga na zemlju, ko đoja bi se hrvao s njim, gurao mu glavu uz svoja bedra. Ljudima bilo drago, govorili: vidi što Đurica voli djecu. A djeca su ga, uglavnom, izbjegavala. Kovač priču o tome pripovijeda bez dubljih eksplikacija što bi Đuričina ljubav prema djeci mogla značiti.

Imao je talent da se nađe na strani većine. To mu je, valjda, bio obrambeni mehanizam. Imao je, za stare Jugoslavije, fazu religioznosti. Krenuo je redovno u crkvu. Uživao u višeglasnom pjevanju, imao dobar glas, bio muzikalan. Poslije, kako se epoha preokrenula, tako su se preokrenuli i njegovi interesi. Zaboravio je na crkvu, nego je počeo svirati razne instrumente. Gusle, lijericu, frulu… Dobro mu išlo. Sjedio bi tako ispred dućana i svirao. Ljudi prolazili. Prolazilo vrijeme.

Gazda Stjepan K. spašavao ga je od svih mogućih posljedica nailazećih povijesnih okolnosti. A onda je došao komunizam. Kao ni ranije, Đurica Mrkajić nije se isticao u preokretu, ali ga je dobro pratio, krećući se neko vrijeme u gazdinoj sjeni. A gazda, on je bio politički ispravan, neokrvavljenih ruku i čistih ideja, ali je, ipak, bio gazda. A to komunistima nije bilo po volji i mjeri. Đurica je gledao sa strane i čekao. I obavljao posao trgovačkog pomoćnika.

A onda jednoga dana nije došao da otvori radnju. Otvorio gazda umjesto njega. I dok je Stjepan K. zalijevao zemljani pod, da ga pomete, ušao je Đurica, i rekao mu da govori u ime naroda, i da on, gazda, od ovoga časa više nije gazda, nego može izaći van, i da može iz dućana iznijeti samo ono što drži u rukama. Sve drugo je vlasništvo naroda. Gazda je u rukama imao metlu. I tako je Đurica Mrkajić postao gazda. Malo više od epizode u Kovačevom romanu, najboljem fikcionalnom djelu o Hercegovini napisanom do danas.