DVIJE USPOMENE IZ LJEPŠE PROŠLOSTI Jutarnji u nekoliko nastavaka donosi priče iz knjige polonistice i spisateljice Đurđice Čilić

Đurđica Čilić rođena je 1975. godine u Livnu, u BiH, odrasla u Vitezu. Docentica je na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Piše stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, književne recenzije te prevodi s poljskoga jezika, posebice poeziju. Na svojoj facebook stranici često objavljuje kratke priče koje su stekle veliku popularnost ne samo u tome mediju, rado se čitaju, uvelike komentiraju i zdušno prepričavaju. Na osnovi njih nastala je upravo objavljena knjiga "Fafarikul", zbirka stotinjak pripovijesti, anegdota i sjećanja u kojima autorica neuvijeno i bespoštedno govori o slabostima, prije svega vlastitima, ali i o strahovima i pogreškama koje bi većina čitatelja mogla prepoznati kao svoje. Tekstovi su omeđeni samo jednim imperativom: potrebom da se pripovijeda, odnosno da se kratkotrajnost i poroznost događaja, emocija i međuljudskih veza pretvori u priču. Knjigu "Fafarikul" objavio je Disput, a može se nabaviti od izdavača preko internetske stranice www.disput.hr, e-mail narudžbom na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite., telefonskim pozivom na 01 2949 921 ili u jednom broju knjižara u većim hrvatskim gradovima.

_________________________________________________________________

Jurica

U spavaćoj sobi mojih roditelja na zidu nije bilo ni Tita, ni Gospe, ni goblena, samo velika uramljena fotografija nogometnog tima Hajduka, napravljena povodom 60. obljetnice osnivanja kluba.

Na njoj je za vječnost i za oči moga tate sačuvan i Jurica Jerković, u bijelom dresu, u čučnju, dok nježno dodiruje prstom bijelu nogometnu loptu zaustavljenu kod njegovih kopački. Često sam gledala sve te igrače na slici, Juricu najviše jer sam dugo mislila da mi je rod. Nakon što je tamo stajala godinama, moja je mama fotografiju u nekom trenutku zamijenila uljem na platnu koje prikazuje njezinu ulicu Karanfilku u Livnu. Fotografije se, sve ove godine, nijednom nisam sjetila. Do večeras.

Tata je išao u srednju školu u Ljubljani, a njegov interes za školu, koju je, doduše, završio s uspjehom, bio je obrnuto proporcionalan njegovom interesu za nogomet, prije svega za Hajduk. Kad je sredinom pedesetih mlada reprezentacija Jugoslavije igrala utakmicu na ljubljanskom stadionu, tata je netom po njezinu završetku preskočio ogradu i utrčao na teren s fotografijom igrača Hajduka, svog imenjaka Zvonka Bege. Osiguranje je požurilo za tatom, ali on je, jer je u to vrijeme i sam trenirao, bio brži, pa je uhvatio Begu prije nego što je osiguranje uhvatilo njega. Bego ga je odveo u svlačionicu i potpisao se na fotografiju.

Tad ga je zadužio prvi put. A drugi put kad ga je godinama kasnije upoznao s Juricom Jerkovićem u Splitu, nakon jedne u nizu Hajdukovih utakmica na koje je tata odlazio redovito, sam ili s članovima Kluba navijača Hajduka, koji je osnovao u Vitezu 1970. i sljedećih deset godina bio njegovim predsjednikom. Kad je upoznao Jerkovića, najdražeg Hajdukovog igrača, tek se bio oženio. Pitao je Juricu hoće li mu biti kum kad se rodi sin, jer će sin dobiti ime po njemu. Jurica je pristao. Rodila se međutim nježna plava djevojčica, Lidija. Četiri godine kasnije, kad je Jurica postavljao kamen temeljac za gradnju splitskog stadiona, moj tata i moja mama čekali su svoje drugo dijete, uvjereni da stiže toliko željeni Jurica, a s njim i kumstvo s legendarnim Hajdukovim kapetanom. Ali rodila sam se ja.

Ne znam zašto mi nisu dali ime Jurica. Tako bih bila jedinstvena djevojčica ne samo u Vitezu nego i izvan prstena viteških brda, a desilo bi se i žuđeno kumstvo. Dali su mi međutim najbližu žensku varijantu tog imena i s njim nejasan osjećaj da mi Hajduk, Split, fotografija na zidu spavaće sobe i naklonosti koje nisu racionalno objašnjive ne samo pripadaju nego me i određuju. Osjetila sam to kad sam prvi put otišla u Split s mamom. Imala sam devet godina i vigoraste kikice, simetrično svezane i podignute iznad ušiju. Mama me je odvela na Poljud, slikala me tamo da pokažemo tati, i kupila mi mali privjesak za ključeve s figuricom Bilog.

Danas je umro Jurica Jerković i ja sam tužna iako se nikad nismo vidjeli i nije mi postao kum. Umro je mom tati, zato je umro i meni. Ali odmah nam je oboma i uskrsnuo, jer smo večeras tata i ja dugo pričali o njemu, o tatinom zadnjem susretu s njim prije desetak godina u Splitu, o nogometu, o imenu mog sina Jurja.

Ja sam u Zagrebu, moj Juraj spava, a tata sad sigurno u našem stanu u Vitezu među knjigama i slikama koje moja mama uredno odlaže po ormarima i kutijama traži onu sliku s Juricom i loptom, da ga vrati i okači visoko, gdje je Jurici i mjesto. I na zidu i na popisu naših nježnih obiteljskih uspomena.

____________________________________________________________

Smjer

Zabio mi se jutros u šest i petnaest zvuk alarma kroz uho, oštro i ravno u mozak, i odmah sam onako čupava i pidžamna počela kuhati ručak, da djecu dočeka kad se popodne vrate iz škole jer ću ja tad još bit na poslu.

Dok se krčkala puretina dinstana na luku, u dobrom društvu mrkve i sjeckanog paradajza, prostrla sam noćas opran bijeli veš i stavila šareni da se pere. Onda se probudila Ana pa sam joj dala doručak i spremila joj sendvič za školu, pa se probudio Juraj koji je rekao da će si sam spremiti doručak kako bi mi omogućio da mu neopterećena ispeglam duksericu koju želi obući.

Dovršavala sam potom ručak, još jednom pročitala članak koji sam sinoć korigirala pa sam ga poslala urednici zbornika u Poljskoj, a onda sam čitala seminar o emancipaciji žena u Poljskoj početkom 20. vijeka koji mi je sinoć poslala studentica nakon mojih prošlotjednih intervencija. Odgovorila sam i njoj i još na dva maila, nazvala majstora da dođe popraviti perilicu za suđe, opširno odgovorila tati na sinoćnju poruku u kojoj se neočekivano radoznalo interesira zašto ove godine neće biti dodijeljen Nobel za književnost.

Izašla sam iz stana istuširana i pristojno odjevena, s naramkom knjiga koje nosim na faks, ali kako se doma nisam stigla našminkati, stavljala sam ruž u autu, na putu prema poslu. Na Vrbiku, tek što sam utvrdila da sam doma sve stigla napraviti, a i da nisam promašila rubove usana šminkajući se dok vozim, odahnula sam samozadovoljno, pustila si neki vedri poljski džez na najjače, zapjevala i, i... – ušla u uličicu vozeći u krivom smjeru!

Zaustavila sam se tek na polovici kratke ulice, kad mi je ususret došao sjajan i umiven crni audi, šokiran mojim prašnjavim, nenjegovanim autom koji mu se tako smotano ispriječio. Izlazim iz auta i krećem prema njemu smišljajući ispriku, smetena i posramljena, iza sebe ostavljam širom otvorena vrata, a ona džezerica u plejeru zvonko pjeva k’o da ne vidi da više nije dobar trenutak i da je situacija ozbiljna.

Prilazim audiju, mrki tip za volanom spušta prozor a da ništa ne dodirne, to su ti moderni auti, čitaju misli svog vlasnika. Gleda me sa svog kožnog sjedala bezizražajno, i tek što sam zaustila da mu se ispričam, on izgovori: “Pogledaj se, nemaš ni brige ni pameti. Al nek si se ti našminkala.”

Mogu samo ponoviti staru istinu: i zaustavljen sat prođe kroz trenutak točnosti.