‘Erudicija je širok pojam. Sam perem donje rublje i čarape. I to je erudicija‘

Akademik Viktor Žmegač je poseban: drag, miran, pouzdan, precizan. Poput renesansnog čovjeka o činjenicama, događajima, ljudima, zemljama, o umjetnosti, o životu - mnogo zna, i previše. Ljubazan je. Strog, čak i prema sebi. Germanist je i kroatist, profesor emeritus Filozofskog fakulteta u Zagrebu, književnik, povjesničar, muzikolog, teoretičar književnosti i umjetnosti, putopisac.

Posljednjih petnaestak godina profesor Žmegač napisao je desetak fenomenalnih knjiga o civilizaciji, kulturi i umjetnosti Europe. Voli nadasve kulturu i umjetnost Europe, koju smatra središtem našeg planeta. Erudit je. Vrhunski. To što sam nabrojio nisu hobiji profesora Žmegača. To je on, koji duboko poznaje ono čime se bavi ili proučava.

Sad ima 91 godinu. Rođen je u Slatini, živi u Zagrebu. U samoizolaciji je po vlastitoj odluci. Nitko mu ne ulazi u stan. Piše na pisaćoj mašini, svira klavir gotovo svaki dan. Svira klasiku, naravno.

U mojoj novinarskoj karijeri uvijek sam, bez iznimke, razgovarao uživo s protagonistima intervjua. Na radiju, na televiziji, i za novine. Razgovarao i snimao na audio recorder ili diktafon, za novine. Pa potom stavljao na papir. Ovaj intervju sam, prvi put, pristao na sve profesorove uvjete. Napisao sam i poslao mu pitanja putem njegove kćerke Tale i on mi je odgovorio pismeno, mašinom. To je bio osnovni zahtjev koji sam, jednostavno, poštovao. I -uspjelo je.

Živimo u novom, lošem vremenu. Osjećate li to?

- Naše doba nije ni bolje ni gore negoli sve epohe čovječanstva. Dakako, drugačije je. Povijesno dokumentirana stvarnost počinje - ratovima. Kina, Egipat, antička Grčka i Rim pružaju prave kataloge nasilja. Nije slučajno što najstarije nama poznato djelo europske književnosti počinje Homerovom ‘Ilijadom’, epom o krvavom ratu između grčkih država i Troje. Ni grčki kralj ni svojta trojanskog kralja nisu, prema pjesnikovim opisima, takvi da bismo im povjerili odgoj djece u našim vrtićima.

U cijelom tom društvu najinteligentnija je bila Kasandra, kći trojanskog kralja. Njezina su proročanstva bila savršeno točna, a upravo joj zato gospoda nisu htjela vjerovati. Dragi kolega Silobrčiću, morao sam čitatelje podsjetiti na okrutnost mitskih destilata zbilje. Inače bi odgovor na vaše pitanje ostao - puko ‘jamranje’. Razumije se da bi se primjeri mogli nizati kroz sve epohe - od Bartolomejske noći i smaknuća takozvanih vještica u inscenaciji Inkvizicije pa do Hitlerovih i Staljinovih logora smrti.

Vlada strah?

- Iz spomenutih razloga straha je uvijek bilo. Mijenjaju se lica straha. Kao povjesničar kulture znam da je u razdobljima prije prosvjetiteljstva sloj takozvanih običnih ljudi strepio od zlih duhova, vukodlaka i cijelog tog glupog repertoara. Pisao sam o tome nedavno u Vijencu u članku ‘Preobrazbe noći’. Uostalom, i ovdje se možemo pozvati na književno djelo. Uz Eliota najveći angloamerički pjesnik stoljeća, Auden, objavio je 1947. poemu sa znakovitim naslovom: ‘Doba straha’. U njoj aludira i na atomsku bombu koja je jedan od izvora potmulog straha. Jedan, zabunom izazvan, pritisak na crveni gumb pa se u trenu vraćamo i neku zbilju prema kojoj je i kameno doma - bilo dosta komforno.

Živite u samoizolaciji. Vježbate li doma? Gimnasticirate?

- Tako je. Danas milijuni ljudi na cijelom svijetu žive tako, a ne samo stariji. Upravo mladima prijeti karantena, ako se u pravom koronatrenutku nađu na pravom, odnosno krivom mjestu. U djetinjstvu sam prvi put čuo riječ karantena jer mi je otac bio liječnik. Putovanje brodom danas je osobito opasno. Najednom se nađete na kruzeru sa žutom zastavom. Gimnastika? Da. Preporučujem posebne vježbe za jačanje stopala, neku vrstu sklekova za koljena, imaginarnu vožnju biciklom na kauču. Eto, da su prilike normalne, mogao bih, pod stare dane biti zdravstveni tehničar.

Dolazi li vam itko u stan?

- Imam divnu, krajnje požrtvovnu djecu. Aleksandru i Andreja, zovemo ih Tala i Andi. Idealno me zbrinjavaju. Ali, dođe i čovjek iz plinare ili Elektre pa je onda par minuta maskenbal…

Tko vam kuha?

- Tala. Kuha obilno i probrano. Andi se brine za nabave u trgovini i pekari. Nekoć je bila u opticaju knjiga ‘Kako su kuhale naše bake’. Sad bi se nova mogla zvati ‘Kako kuhaju naše kćeri’. Tala kuha savršeno. Ima vlastite recepte. Na primjer: bulgur sa sjeckanim mesom i mrkvom. Moj savjet: zapišite to i zapamtite.

Koliko imate godina?

- 91.

Pišete li još?

- Kad tako živite kao ja, ostaje vam dosta vremena za rad. Stalni sam kolumnist Vijenca. A možda bi se našlo i nešto krupnije. Uostalom, knjigu ‘Portreti gradova London, Venecija, München, Sankt Peterburg’ dovršio sam prošle godine, već na početku gripe. Dakle pod usporedivim okolnostima.

Izjavili ste i napisali da vam je najgore razdoblje bilo od 12. do 16. godine vašeg života…

- Skladno djetinjstvo razorio je rat. Trebalo je pretrpjeti godine do uspostave mira.

Pavelić i Staljin?

- Priključujem se sudu povjesničara. Imao sam sreću što obojica, u mom životu, nisu vladala dugo. Prvi je pobjegao, a drugi je nakon 1948. postao, u Jugoslaviji, ubrzo objekt poruge. Pet godina kasnije sredili su ga njegovi drugovi iz Politbiroa.

Kako se sjećate ranog djetinjstva u Slatini?

- Neobično sretno djetinjstvo u rodnoj Slatini razorio je rat. Užas. To je kolektivna povijest, ne samo moja, individualna. Srećom sam za vojsku bio premlad, imao sam tešku žuticu i neke znakove dijabetesa, koji su se ubrzo uspostavili kao lažni alarm. U virovitičku gimnaziju putovao sam kao takozvani vlakaš. Svaki dan od Slatine do Virovitice i natrag. Vrlo naporno, osobito zimi. Svašta sam doživio.

Nisam uspio dovršiti četvrti razred nižih godina gimnazije, jer su partizani postavljali mine ispod tračnica vlaka. Jednog sam dana i ja bio u miniranom vlaku. Tutanj i rušenje vagona nikad neću zaboraviti. Kako više nisam mogao putovati, ostalo je u roditeljskom domu mnogo vremena za čitanje. Čitao sam Kästnerov dječji roman ‘Emil i detektivi’ i srodna djela, na primjer ‘Huckleberry Finn’ Marka Twaina u njemačkom prijevodu.

Najednom sam u obiteljskoj biblioteci našao Krležine ‘Glembajeve’. O autoru sam znao vrlo malo, u školi se do 1945. nije spominjao. Stari stripovi, Mark Twain i Glembajevi - ričet, ali koristan. Dramski ciklus u Minervinom izdanju posve me zakupio. Možda i zato što mi je materinski jezik njemački. Treba pročitati samo prve stranice dijaloga. Osjetio sam što je koncentrirana dramska radnja, a obiteljske sukobe sam mogao pratiti.

U to doba sam čitao i Slavka Kolara - humoristički užitak. Tragedija je hrvatske dramske književnosti što su ‘Glembajevi’, remek-djelo u izdancima europskog naturalizma, zasad za pozornicu - izgubljeno. Kakav je brojčani odnos između hrvatskog i njemačkog teksta, lako je izračunati. Ali, glumcima bez podjednake kompetencije teško je izaći na pozornicu.

Original ne sadrži ni jedan redak prijevoda. Gdje su vremena Tita Strozzija i Mate Grkovića?

Dobro se držite.

- Znate, u vašem pitanju nedostaje upitnik. Ovako ili onako, u javnosti se švercaju fotografije iz nešto mlađih dana. Ipak, kad stanem pred zrcalo, još sam zadovoljan što nisam totalno zgužvan.

Cvijeta…

- To će biti najdulji odgovor u našem razgovoru. Volio sam je neizmjerno od prvog dana do njezine smrti. Živjeli smo pola stoljeća u sretnom braku. Godine koje su slijedile, sve do kraja, bile su jedina tragedija u mom životu. Morala je živjeti u Domu u sve težem stanju. Pogodila ju je neizlječiva bolest spora toka. Terapije nema. Ni danas ne prođe ni jedan dan, a da se ne sjetim epizoda iz našeg braka. Nije bila samo lijepa, draga, požrtvovna za obitelj, bila je i silno duhovita, puna viceva i doskočica. Na brojnim putovanjima autom od Beča do Francuske i Nizozemske pa do Skandinavije zabavljali bismo se za vrijeme vožnje igrama riječi.

Dosad je oduvijek bila strana i nepoznata riječ u našem životu. Kad netko kaže da mu je dosadno, pojma nemam što to znači. Cvijeta je brinula za obitelj, bila uzorna nastavnica njemačkog jezika, pisala je udžbenike, eno ih na polici. Studirala je u Zagrebu i Hamburgu. Izvan posla našla je vremena da nas zabavlja vještim oponašanjem naših znanaca ili javnih ličnosti. Imala je biran književni ukus.

Već na studiju je napisala diplomski rad o pojmu vremena u ‘Čarobnoj gori’ Thomasa Manna. Ne mogu a da ne spomenem članak ‘Putovanja’ u Vijencu 12. ožujka ove godine koji je posvećen našim putovanjima. Godine 1993. dobio sam Herderovu nagradu Bečkog sveučilišta i jedne njemačke zaklade, nagradu povezanu s ljetnim boravcima na Istočnom moru, u vili zaklade Toepfer iz Hamburga. Južno od Hamburga skrenuli bismo na autoput prema Baltiku. Između 1993. i 2004. proveli smo nekoliko bezbrižnih ljeta u društvu drugih dobitnika nagrade. Na izletima je Cvijeta uvijek imala pri ruci mali fotografski aparat.

Čuvam sve te snimke krajolika, pučine, brodova, otoka. Tadanji amaterski aparati bili su izdanci slavnog Kodak-aparata koji se afirmirao već potkraj 19. stoljeća. U vili se nalazio odličan klavir pa smo priređivali večernje koncerte. Cvijeta je bila organizator, a ja sam svirao četveroručno s kolegom iz Nizozemske, Mozarta i Schuberta. Cvijeta je voljela duge noćne šetnje poslije večere. Imali smo ključeve vile. I dugo šetali…

Tala i Andi?

- Ne znam koga više volim, a divim se njihovim talentima. Svakako su u svojim karijerama vrlo uspješni. Tu su i unuk Radovan, inženjer građevinarstva koji je prešao u programere, i unuka Jana, arhitektica, oboje sa stručnim priznanjima.

Dvadeset i jednu godinu ste u mirovini. To je ugodan odmor?

- Ovisi o tome kako shvaćamo riječ odmor. Ako su odmor i rad istovjetni, sve je u redu.

Budućnost?

- Budućnost u mojim godinama nije više Sacher torta. Valja se osloniti na kapital stečen u osamdeset i pet godina aktivnog čitateljskog staža. Nešto se nakupi. Točno je rečeno da nitko ne može imati sve u glavi. Stručnjak se od nestručnjaka razlikuje po tome što stručnjak zna gdje će naći izvor prave obavijesti koja mu je potrebna. To su često manje razvikani priručnici. Enciklopedije nisu uvijek pouzdane. Neke dezinformiraju.

Bili ste ne tako davno, u rodnoj Slatini…

- Bio sam posljednjih dvadesetak godina nekoliko puta u Slatini u kojoj imam mnogo starih znanaca, divnih ljudi. Djetinjstvo privlači poput magneta. Jako sam ponosan na Slatinu kako se razvija.

Što je još ostalo u vama od djetinjstva? Drava? Papuk?

- I jedno i drugo. Djedu s majčine strane, evangelističkom, dakle luteranskom pastoru, zahvaljujem mnogo, vrlo mnogo. Prezirao je naciste jer su zabranili Heineova djela i srušili spomenik velikom skladatelju Mendelssohnu, koji je također bio židovskog podrijetla, ali zanesen evangelik. Djed me vodio na izlete, bili smo na Dravi, u šumama Papuka, u Voćinu, a iz Orahovice smo pošli na razvaline srednjovjekovne utvrde Ružica. Često smo boravili u našem vinogradu. Za vedrih dana su se vidjeli obrisi tornjeva u Pečuhu.

Sadašnjost i politika: politika je važan dio života. I vašeg?

- Stara je uzrečica da se ne moraš zanimati za politiku, politika se zanima za tebe. Redovito pratim političke vijesti, domaće i strane, ali nisam baš zanesen. Dobro je biti skeptik, u nekim se stranim zemljama na televiziji često nešto mulja. Dobro je samo ono što nekomu baš odgovara. Zbog toga mi je, ako se termini podudaraju - važniji nogomet. Ako igraju vrhunske momčadi, postajem ovisnik. Ne propuštam ni jednu utakmicu. Na stadione nisam odlazio nikad. Televizijski prijenosi, s detaljima pokretne kamere i komentarima, izdašniji su.

Ruši li se civilizacija? S tim virusom događaju se goleme tragedije.

- Korona je zasad štošta promijenila u svijetu. Kod ljudi koji ne čuvaju ni sebe ni druge, a Mallorca im je najvažnija na svijetu, Freud bi, da još živi, vjerojatno dijagnosticirao Todestrieb: individualnu agresiju na vlastiti život, ‘nagon smrti’. Civilizacija je krhka stvar, neka nova seoba naroda može je ugroziti. Neki narodi, da se ispušu, marljivo vode ratove. Žrtva je uvijek -civilizacija. Kant je prije dva stoljeća napisao da je istinski human poredak nezamisliv bez vječnog mira. Ali, ljudi sa strojnicama ionako ne čitaju Kanta.

Nailazi li smak svijeta?

- Da do njega dođe, iz društvenih, odnosno političkih razloga, krivci bi ga zaslužili. Nitko više ne može reći baš me briga, ‘poslije mene potop’, jer - prvo dolazi potop.

Mnoge obitelji su poremećene. Virus, u Zagrebu i potres…

- Doista je teško, previše u isti mah. Osobito mi je žao djece i mladih osoba. U Africi djeca umiru od gladi ili su bez pitke vode. Televizijske reportaže nam to prikazuju danomice. Ali, kako pomoći?

Čovjek je neposlušno i nemarno biće. Uništava planet…

- I to svojski. Prošla su desetljeća pokazala da ne možeš imati i jedno i drugo, i luksuz i čist zrak. Što se zbiva s klimom? Zbiva se to da se redovito organiziraju konferencije o klimi, a svi sudionici stižu teškim avionima, koji zagađuju zrak. I, to je uglavnom sve.

Osoba s mobitelom danas je osnovna jedinka društva.

- Premda sam tehnološki zaostao, za mobitele idem na barikade. Branim ih. Mobiteli su apsolutno potrebni, spasili su mnoge živote. Glupe su samo one infantilne igre na kompjutorskim i telefonskim ekranima. One su visoka škola za stvaranje idiota.

Nove tehnologije su izvrsne, ali…

- Što su savršenije, to je veća opasnost ako dospiju u ruke nekog metaforičkog majmuna. Majmun u avionu, to je Krležina slika iz ‘Davnih dana’.

Svirate li klavir još? Svirate sami?

- Korona se dotakla i bijelih i crnih tipaka. Sviram sam jer je pandemija sve poremetila. Sviranje udvoje s maskama? Teško. Prije sam često s pijanisticom Srebrenkom Poljak izvodio djela iz repertoara za klavir - četveroručno. A, s Milkom Pravdićem, profesorom na Muzičkoj akademiji, svirao skladbe za klarinet i klavir. Schumann, Hindemith, Finzi. S kolegicom Poljak naglasak je bio na Bachu, Mozartu i Regeru. Sve ovisi o razvoju situacije.

Kultura je spas čovječanstva?

- Tako je. Treba dakako upitati što javnost obuhvaća tim pojmom. Ako netko ustvrdi da jedan razbijeni televizor u uglu prostorije nije baš neka senzacija, instalatori će ga proglasiti nazadnjakom. Kultura mora biti fascinantna i rafinirana, inače nije ništa. To je rekao Baudelaire. Je li bio revolucionaran? Nije. Treba u isti mah istaknuti da je današnja navodna avangarda kopija dadaista i neodadaista, a pogotovo velikog francuskog umjetnika-imaginatora Duchampa, s radovima iz razdoblja od 1913. do sredine 20-ih godina. Otada, u načelu - ništa novo. Savjet: zabiti nos u stručnu literaturu.

Osjećate li ponekad sreću? Što vas danas može razveseliti?

- Djeca i unuci.

Ima li neko vrhovno biće, mozak u svemiru? Svemir je, zapravo, uredan…

- To je zagonetka bez rješenja. Svatko mora naći svoj odgovor. Vrhunsko biće je pojam vjerovanja, religije. Jedni vjeruju, drugi ne vjeruju, a mnogima je svejedno. O ateistima je točno rečeno da su zapravo negativno religiozni. Ako nešto niječete, posredno potvrđujete da postoji objekt negacije.

I danas ima ratova. Ljudi su okrutna bića?

- Ima toliko plemenitih ljudi pa se okrutni mogu tumačiti kao kontrastni program. Zvuči cinično, ali nije.

Možete li zamisliti svijet za 50, 100 godina?

- Toliko mašte nema nitko, a futurolozi su već često sjeli u pogrešan vlak.

Kako se osnažiti? Suprotstaviti se sveopćem stresu?

- Ne raditi deset stvari u isti mah. Stres i konfuzija su srodne pojave.

Zašto se vjere ne slažu međusobno? Neke su agresivne…

- Europske se vjere slažu, agresije više nema. Drugi dio pitanja zadire u međunarodne ideološke probleme.

Vi ste erudit i polihistor… previše znate?

- To je moj radni instrument. Nitko ne zna sve. Normirale bi se granice znanja, što je nezamislivo. Erudicija je širok pojam. Sam perem donje rublje i čarape. I to je erudicija.

Europska unija će se održati? Izdržati pritiske?

- Sve su političke tvorbe vremenski ograničene, to pokazuje povijest. Ova Unija je svakako zaslužila da potraje što dulje. Ne bi ju trebalo definirati samo kontrastno. Neka surađuje s Amerikom, Kinom i Rusijom.

Novac je postao božanstvo?

- Kažu često oni koji ga nemaju, a malokad oni koji ga imaju.

Ima nas 7 i pol milijardi, polovica siromašnih.

- Vjerujem da ima još i više siromašnih. Tragedija se definira kao nerješiv sukob vrijednosnih opreka. U tom se smislu radi o tragediji modernog čovječanstva. Nitko nije ovlašten da određuje granice. Kao problem brojčane granice tragedija bi se pretvorila u komediju.

Zašto postojimo? Koja je svrha života?

- To bi se morao upitati svatko. Problem je stoga prastar. Izrečeno je mišljenje da je svrha života život sam. To je samo prividno tautologija. Život nije mehanički tok. Treba mu dodati smisao vlastitim naporom, svaki čovjek na svoj način. Tu je misao u 20. stoljeću najjasnije izrazio francuski klasik Camus. Usput rečeno, Camus se često uspoređuje sa zemljakom Sartreom. Međutim, Sartre nije Camusu, u etičkom smislu, bio ni do koljena.

Jeste li vi usprkos svemu, sretni?

- Zadovoljan, to bi bila prava riječ.