PIŠE JAGNA POGAČNIK

'EVANESCO' Izvrsna prozna zbirka o raznim ljudima i njihovim samoćama

 Hena com
Valent Pavlić nadmašio je svojim prvijencem mnogo toga što se trenutačno piše na domaćoj literarnoj sceni

Knjiga o kojoj trenutno želim nešto napisati, nakon što sam je konačno pročitala, odavno je zaslužila da se pribilježi kao jedan od najboljih proznih prvijenaca unatrag barem pola godine, ako ne i više.

Valent Pavlić, rođen 1985., po struci romanist i povjesničar umjetnosti, napisao je zbirku priča koja po svojoj tematici, stilu pisanja i načinu na koji ovaj debitant barata jezikom i odabranom proznom formom, nadmašuje mnogo toga trenutno pisanog u domaćoj prozi, čak i s potpisom onih koji od Pavlića imaju mnogo dulji spisateljski staž i nedvojbenu afirmaciju.

“Evanesco” apsolutno nije vezan uz određeno vrijeme, niti određeni konkretan prostor, baš kao što ne igra ni na kakvu laganu i jeftinu atraktivnost koja bi priče i njihova autora napravila medijski zanimljivim, dakako jednokratno i kratkoročno. Pavlić piše prozu koja se u devet priča koliko ih sadrži ova zbirka iskazuje kao univerzalna, kao proza o raznim ljudima i njihovim samoćama, njihovom laganom nestajanju iz svijeta u kojem žive. Jer, latinski naslov, znači upravo to – nestajanje u 1. licu jednine.

U pričama koje slijede te se samoće i ta nestajanja ne uobličavaju u za debitante tipične i počesto pretenciozne solilokvije ili meditacije, jer mladi pripovjedač Pavlić itekako zna da se u središtu priče mora nalaziti i određena doza napetosti i kako priča da bi bila dobra mora imati određeni ritam. Sve priče imaju upravo to; pogođen ritam, zajednički nazivnik na koji ih se može svesti, ali svaka od njih istovremeno ima i nešto svoje, svog glavnog lika koji donosi čitav repertoar nijansi vlastitih samoća i otuđenosti. Od prve priče o čovjeku koji si je odlučio uskratiti ljudske dodire, što je reakcija ili stanoviti minus-postupak, kao posljedica sveopće razočaranosti i otuđenosti, pa sve do posljednje koja je maestralni zapis o mogućnosti zaborava svih bolnih sjećanja, izmjenjuju se tu vrlo znakovite situacije i sjajno dorađeni likovi.

Djevojka i mladić u vlaku koji se istovremeno približavaju i udaljavaju od mogućnosti upoznavanja, razgovora, a možda i nečega više što nestaje s dolaskom vlaka na odredište ili dječak čiji strah od mora prerasta u potpunu fascinaciju i sudbinsku vezu zbog koje će se zauvijek, tragično sjediniti s morem, potom djevojka koja sanja putovanja, ali nema snage za njihovu realizaciju, čovjek koji pod utjecajem jednog sna nastoji nadoknaditi ono što mu je uskratio njegov rutinizirani i bezlični život, djed i unuk koji se bave tumačenjem jedne davne fotografije, bračni par čija se intima sastoji još samo u tajnim, noćnim pogledima i na koncu ostarjeli brijač čija ruka više nema prijašnju preciznost – to su (arhe)tipovi koji su upleteni u gustu mrežu autorova tematskog predumišljaja, ali istovremeno i posve svoji i više nego autentični. Jer, takav je pisac debitant Pavlić; uvjerljiv kad progovara iz bilo koje perspektive, staračke, dječačke, ženske ili muške.

Ono što svakako zaslužuje dodatne bodove u ovoj zbirci jest njezina konzistentnost, nakana da se priče grade na zajedničkoj tematici, ali da se istoj toj tematici prilazi iz različitih perspektiva i kutova, jednostavno da se toj ljudskoj usamljenosti zađe duboko ispod kože, do same njezine srži. Istovremeno Pavlić ne zanemaruje niti formu, koja je u konkretnom slučaju čak pomalo tradicionalna, u kojoj se pazi na kompoziciju, ali naglasak je na onome što se događa u samim likovima, u njihovim vrlo pomno oslikanim unutarnjim svjetovima. Dugo već, naime, nisam čitala knjigu u kojoj su tako snažno utkane ljudske samoće i otuđenosti, ali ne kako bi se ukazalo na njih kao posljedice nekog vanjskog svijeta kojeg bi se trebalo kritizirati. Ovdje su to istinske samoće, one od kojih se ne može pobjeći, koje se ne mogu riješiti jeftinim savjetima iz selfhelp priručnika, koje su jednostavno dio čovjeka i njegova nestajanja.

Hena com

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 13:04