‘Faradeyev kavez‘: Klasičan roman društva, krupna kalibra, poput Voltaireova ‘Candidea‘

Ivan Vidić napisao je dojmljiv roman. Iskusan čitatelj prepozna dobro pisanje već na prvoj stranici, a ovdje ga dalje čitanju privlači ironičan ton, i pripovjedni i pripovjedačev. Glavni lik Krešimir Bubalo ispričan je u prvome licu, ali i u trećemu, a pripovijeda se i upravno i neupravno te je cijela ta naratološka košara ispletena vješto, upravo bih rekao u skladu s potrebama u sebe unesena sadržaja.

Roman je opsežan, osobito u domaćem kontekstu, gotovo četiristo stranica, lijepo je opremljen, jedino je lektura/redaktura osrednja, ali ipak ne kvari dojam širem čitateljstvu. Naime, ambicija je piščeva da piše najvišim mogućim stilom, a on mu ovdje koji put izmakne poradi sitnica, enklitika i proklitika, uporabe prijedloga, zamki na koje bi mu iskusan lektor lako ukazao.

Sitničav sam budući da je piščeva ambicija nemala: piše klasičan, satiričan roman društva, krupna kalibra, poput Voltaireova "Candidea", Musilova "Čovjeka bez svojstava" ili Krležina "Na rubu pameti".

Glavni lik, protagonist, Krešimir Bubalo, odmah jest predstavljen cjelovito, prvo unutarnjim monologom a zatim i pripovjedačevim opisom. Potanko donosi njegove fizičke karakteristike, njegov duševni život, njegovu društvenu i socijalnu poziciju. Moglo bi se kazati i da je taj Bubalo svojevrsna posveta samome autoru, budući da je, poput njega, ratni veteran.

Čak bih se usudio napisati da je zaguljen slično kako je zaguljen i sam njegov tvorac. No, dakle, nećemo u trač, Krešimir Bubalo jasno je otpočetka karikiran i izdignut u čovjeka-simbola jednom dakle specifičnom pripovjedačkom ironijom, u sklopu koje se najnevjerojatniji događaji prikazuju kao sitnice, a najveće sitnice kao grandiozni preokreti.

Josip

Radosni cinizam

Vidić, dakle, kombinira realizam i satirično pretjerivanje izvanredno vješto, toliko da koji put i ne primijetiš na koju te je stranu odvukao.

Osim Krešimira Bubala, ratnog veterana, čini se, ispočetka, dosadnog činovnika, upoznajemo i njegovu obitelj, suprugu, sina, kolege na poslu, cio njegov socijalni krug. Krešo je zaposlen u Ministarstvu pravosuđa kao savjetnik za zatvorski sustav te nam se otpočetka čini da je pritajeni sadist, koji se krije iza pravdoljubivosti. Naime, njegova je glavna strast zatvorska arhitektura. Skuplja nacrte raznih zatvora i mašta o gradnji jednoga izvanredno modernoga i izvanredno čuvanoga u Republici Hrvatskoj.

Međutim, u ministarstvu ne nailazi, što se kaže, na razumijevanje. To je pak ministarstvo prikazano jednim upravo radosnim cinizmom, međutim ne zlobnim, kao veličanstveno carstvo uhljeba različitih fela, a kojima je zajedničko to da su ili iz istoga sela ili iz iste obitelji. Ima među njima simpatičnih cura, nepopravljivih šmokljana, pohlepnih baba, ljigavih šefova, a svi se nalaze u strahu uoči predstojećeg događaja: morat će se sastati sa srpskom delegacijom da započnu pregovore o vrlo osjetljivom pitanju nestalih i ratnih zločina...

Nije nam ovdje cilj da prepričavamo radnju, nije lektira, pa da pomažemo školarcima, ali ćemo otkriti toliko da Krešimir Bubalo poduzima jedno candideovsko putovanje u propast te da će se skrasiti, poput Candidea, sa svojom dragom, na posve neočekivanom mjestu.

Esejistički ulomci

Taj Krešimir Bubalo, u mladosti načet ratom, u kojem je bio nerazumno hrabar, stjecajem će okolnosti osvanuti toliko osramoćen i kompromitiran da ionako nije mogao zadržati ne jedino suprugu i radno mjesto, negoli ni mjesto na ulici.

Roman je podijeljen u četiri knjige, svaka od njih ima uvod i dvanaest poglavlja, a svako poglavlje počinje kratkim sadržajem u njemu prikazanog, što im daje jedan privlačan starinski štih.

Knjiga se čita lako, premda ima i "sporijih" dijelova, filozofskih rasprava, esejističkih ulomaka. Onako kako ga ne štedi život u gradu, Krešimira Bubala neće štedjeti niti život na selu, a završit će i još dalje, na rubu civilizacije, u čistoj prirodi, rekli bismo, gdje se zaokružuje prikaz cijele ove zemlje kao jedne izvanredno lijepe te izvanredno zaostale rupe na svirali.

Bio sam već pisao da ovaj roman ide ruku pod ruku sa isto nedavno objavljenim satiričnim romanom Vedrana Kukavice "Neminem". Generalno gledano, oba autora sabiru životno iskustvo generacije ljudi rođenih šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Glavni preokret u našim životima bila je propast komunizma, rat i uspostava samostalne države. Razočarenje u tu državu, koja se sve više otkriva kao duda varalica, buja iz ovih djela upravo kao trava iz vode, ona su zapravo prvi znak njezina postojanja. I jedan i drugi roman, odnosno njihovi muški protagonisti, nabrušeni su na svaku ideologiju, iz njih izbija prezir i prema desničarima, i prema ljevičarima, a propovijedaju, u stvari, jedan protestni anarhizam, jedan bijeg u ludilo ili u prirodu, kao jedini pristojan odgovor ne jedino ovoj državi, negoli i zapadnjačkom modelu društva kao takvom.

Ali da, napokon, imamo temu samo za sebe, napokon imamo državu, toga prije u književnosti nije bilo. A kakva je ta država? Očito dovoljno dobra da se o njoj pišu satirični romani ne baš optimističnih završetaka. Vidićev roman dovoljno je klasičan i dovoljno je univerzalan da ište prijevod makar na obližnje slavenske jezike, a vjerujem da bi bio razumljiv i na Zapadu. Makar kao kuriozitet.