'FARAON IZ ILICE JE MRTAV' Milana Vuković Runjić na tragu Zagorke i Agathe Christie

Ekspanziji krimića koja u posljednje vrijeme obilježava domaću prozu podlegla je i Milana Vuković Runjić. Nakon romana u kojem se, u specifičnoj fantastičnoj maniri, pozabavila početkom 1. svjetskog rata, kreirajući hotel u oblacima u kojem je ugostila svu silu zanimljivih uglednika, odlučila se iskušati u žanrovskom romanu, za koji kaže da ga je ionako već dugo željela napisati.

U kontekstu biblioteke Balkan Noir, danas već pozamašnog broja krimića i trilera što hrvatskih što regionalnih autora, njezin “Faraon iz Ilice je mrtav” “strši” kao neobičan primjerak svoje vrste, namjerno koncipiran tako da u širokom luku zaobiđe onaj tip krimića koji je trenutno u modi, ne samo u toj biblioteci.

Roman Milane Vuković Runjić, naime, nije jedan od onih koji u tome žanru piše o aktualnoj hrvatskoj zbilji, idealnom izvoru za upravo taj primjer literature, niti skreće prema aktualnim političkim, socijalnim i društvenim temama, u onom smislu što ga je točno primjetio Igor Mandić, kada prigodom novog izdanja svoje stare knjige “Principi krimića” kaže kako je “na bespućima kriminalističkoga divljaštva, krimić izašao iz podzemlja književne kulture”, što mu je postalo lako jer je “sveukupna (i ‘najelitnija’) književnost prožeta njegovim istim ‘principima’.” I dok se mnogi autori okreću prema globalno uspješnoj skandinavskoj školi krimića koja zločin pozicionira u širi društveni kontekst i inzistira na povremeno vrlo brutalnim i mučnim motivima, Vuković Runjić vraća se njegovim tradicionalnim početcima i bazira ga na dokumentaristici i povijesti. “Faraon iz Ilice je mrtav”, naime, baš nimalo ne uzima od Larssona, ali zato mu je ime Marije Jurić Zagorke prepoznatljivo već od prvih stranica romana.

Detektivka u Austro-Ugarskoj

Načelno, u ovom krimiću zadovoljena su osnovna pravila žanra, imamo ubojstvo, istragu i rješenje, glavna junakinja Edvina Podolsky malo-pomalo razvit će se u inteligentnu i uspješnu detektivku, ali čini se kako to nije ono najvažnije što ćemo u ovom romanu pročitati i zbog čega je on napisan. Upravo zbog toga neke etape istrage i djeluju pomalo naivno, jer je prava nakana pisanja u tome da se rekonstruira jedno povijesno vrijeme, u konkretnom slučaju kraj dvadesetih godina 20. stoljeća u jednom od gradova tadašnje Austro-Ugarske, Zagrebu.

Autorica je uložila podosta truda kako bi zašla pod kožu zlatnoj epohi art decoa, glamuru svakodnevice njegovih viših društvenih slojeva i (nešto manje) jadu i bijedi na socijalnom rubu zagrebačkih predgrađa. Ubojstvo samoproglašenog i među ženama (u svim smislovima) vrlo uspješnog vidovnjaka, “faraona iz Ilice”, koje se odlično uklapa u tadašnju atmosferu u kojoj, osim uzleta umjetnosti, sporta, mode, novinarstva i borbe za ženska prava, dominira i interes za okultno i stari Egipat i njegove tajanstvene bogove, pokreće događaje koji ne vode samo do ubojice, nego i raskrinkavanja mnogih međuljudskih i obiteljskih odnosa.

Sama istraga, način na koji se postavljaju zamke, eliminiraju potencijalni sumnjivci i zatvara krug oko krivca, izveden je po tradicionalnim pravilima krimića na kakve smo navikli s Doyleom, pa i Agathom Christie. I uopće, čitav je roman, ne samo zbog smještenosti u atraktivno povijesno vrijeme, obilježen tim starinskim štihom, neočekivanim kada je riječ o recentno objavljenom krimiću. Milana Vuković Runjić plete svoj roman po principima trivijalne literature u kojoj se čita red ljubavnih i ljubavničkih strasti i razočarenja, pa red društvene kronike, a ubojstvo je tu da zakomplicira i nanovo postavi određene odnose i pozicije na društvenoj ljestvici.

Daleko od 'literature za kravarice'

U tome smislu “Faraon” nije samo vremeplov koji nas vodi u rekonstruirano, zabavno, napredno i dekadentno vrijeme dvadesetih, u kojem možemo susresti i brojne stvarne umjetničke osobnosti, nego doista i nekakav literarni vremeplov koji ukazuje na to kako se nekad pisao jedan žanr, za koji danas znamo da je daleko od trivijalnog, pogotovo od “literature za kravarice”.

Milana Vuković Runjić uspješno je obavila zadaću te dvostruke rekonstrukcije, no pitanje je koliko je takav eksperiment zanimljiv današnjim konzumentima koji ne znaju puno o tradiciji, ali od žanra očekuju dinamiku, preokrete, kritičnost i realistički prezentirane zločine, a zauzvrat im “Faraon” nudi šetnju zabavama, kavanama, kupalištima, izložbama i salonima otprije stotinjak godina. Vjerojatno je ono što će ih držati uz knjigu manje kriminalistički zaplet, a više onaj u kojem glavna junakinja otkriva jezovitu obiteljsku tajnu povezanu s ljubavnim strastima kroz više generacija, jer ipak su danas sapunice poprilično “in”.