Faruk Šehić: Kako sastaviti krhotine svog života pod teretom mračne ratne prošlosti

Faruk Šehić, bosanskohercegovački pjesnik, prozaik i novinar, predvodnik je tzv. pregažene generacije, kako ga je okarakterizirala kritika, pisac koji piše o ratu, premda ne na onaj način i onim stilom zbog kojeg je među čitateljima već pomalo došlo do zasićenja ponavljanjem istog obrasca. Faruk Šehić nedavno je objavljenim romanom “Knjiga o Uni”, koji se sinkronizirano pojavio kod hrvatskog i bosanskog izdavača, ponudio pravo malo remek-djelo proze koju možemo svrstati u tu tematsku ladicu, premda se ovdje radi prije svega o pomno promišljenom konceptu nadomještanja prošlosti i stvaranja “proteze od riječi” i njegovoj realizaciji koja svojom poetičnošću i sugestivnošću jezika nadmašuje temu kojom se bavi.

Višeslojna struktura

“Knjiga o Uni” s jedne je strane pokušaj sređivanja egzistencije glavnog lika koji je, kao i prozni tekst koji nastaje, višeslojna struktura, bipolarna ličnost, ratni veteran i pjesnik u jednom, koji na trenutke uspijeva sastavljati krhotine svoga života, a onda mu one opet posve izmiču u nekim drugim, ali jednako (književno) intrigantnim smjerovima. Njegova su sjećanja “prljava i odvratna”, o bivšoj zemlji, nedavnom ratu i ubijanjima; njegova je stvarnost dosadna i “dozlaboga nefantastična”; njegov je identitet necjelovit i upravo zato obilježava ga jaka svijest i težnja da se iz toga labirinta ipak pokuša izaći - sjećanjima i govorom o njima. Pozicija arhivara i kroničara prošlosti otvara mogućnost da sve skupa pokuša izgraditi ponovo. No, “Knjiga o Uni” istovremeno ili paralelno s tim knjiga je o jednom gradu na rijeci, bliskosti s vodom koja seže do mitskih i snovitih dimenzija, čak i do opsesije, i u tom segmentu roman se otvara “nježnijim” diskursima u kojima dominiraju poetični opisi prirode, godišnjih doba, biljnog i životinjskog svijeta, kao i ona djetinja sjećanja koja još nisu zaprljana onime što se događalo nakon godine 1992.

Melankolična knjiga

Rijeka Una podignuta je tako do simbola utočišta, a “majkina kuća” do potpune harmonije kakva se, nakon što je grad postao “festivalom ruševina”, može obnoviti još samo pisanjem. U tako postavljenom tekstu moguć je arhiv prošlosti u kojem jedne kraj druge mogu stajati mučne slike ratnih hangara za ubijanje i promišljanja o imaginarnoj aleksandrijskoj biblioteci, puževi i ribe i potpuni rasap osobnosti glavnog lika, koji uranja u svjesne i podsvjesne slojeve svoga bića kao u mutnu vodu.

Šehićevo je pisanje o ratu pisanje posrednim govorom u kojem poznata značenja postaju skrivena i obratno. “Knjiga o Uni“ melankolična je knjiga u kojoj se pokušava izgraditi ono što je isparilo, iz rijeke ali i iz sjećanja, ali i jedna od onih za koju se može reći kako to čini pametno, uvjerljivo i u literarnom smislu jako dobro.

plus 5 pitanja:

Bliskost s rijekom je čudesna, kao dijete sam prezirao more

Zašto mislite da se zbog izravnog pisanja o ratu danas treba ispričavati?

Naravno da to ne mislim. To je samo jedna ironična rečenica koju izgovara pripovjedač, ona je polemička s onim ljudima u Sarajevu koji smatraju da je narativ o ratu passe i nepotreban. Ti isti ljudi očekuju da neke nove naracije odjednom padnu s neba u glave pisaca. Zamislite da živite u sredini u kojoj je bavljenje temom rata sasvim ružna stigma. U Sarajevu postoje ljudi koji su toliko sluđeni da ne vide vlastitu traumatiziranost. Zato im trebaju lažne naracije za lažnu utjehu. Moja knjiga se bavi pokušajem prevazilaženja traume.

Odakle opsesija vodom, rijekom Unom?

Odrastao sam u malom gradu na rijeci Uni koji se zove Bosanska Krupa. Cijelo djetinjstvo sam proveo u kući na rukavcu rijeke. Bliskost s rijekom je čudesna. Dovoljno je reći da smo kao djeca mrzili ići na more, jer treba plivati u slanoj vodi koja se samo ljulja lijevo-desno. Plivanje u Uni je posebna vještina, pogotovo plivanje uzvodno. Ljudi na Uni ne žive pored rijeke, oni žive s njom.

Da li i vi, kao i lik vaše knjige, ne volite realističke knjige?

Nisam ih volio u djetinjstvu, jer su bile mučne i teške. Trebalo je izdržati čitajući “Bijedne ljude” ili “Ponižene i uvrijeđene” jednog Dostojevskog. Puno je tu bilo siromaštva i tuge, kad bih čitao takve knjige moja identifikacija s junacima je bila tolika da sam navijao da uspiju u životu i radovao se svakoj ušteđenoj kopjejki. Kad bih se zasitio sivila stvarnog svijeta i literarne patnje, bježao bih u magični realizam i SF književnost. Volim realistične knjige čiji prosede i stil nisu sami sebi svrha.

Što sve omogućava pozicija kroničara potonulog i spaljenog vremena?

Omogućava pisanje o boli na način da ne budeš patetičan. Kad izgubiš cijeli svijet koji si godinama gradio, nemaš drugog izbora nego postati takav kroničar. Većina ljudi koje poznajem u BiH, Hrvatskoj i Srbiji bave se izgradnjom onog što je potonulo i spaljeno u proteklih dvadesetak godina. Omogućava i šansu da se budućnost vidi u vedrijim nijansama.

Je li knjiga doista čvršća od erozije vremena, života i tijela?

Želim vjerovati da je tako. Volio bih se ne baviti pisanjem, ali mi ne ide od ruke.