Filip Šovagović: Prevariti državu u komunizmu je bilo in. Sada je, kao, aut no.. ljudi teško mijenjaju navike

ZAGREB - Filip Šovagović (44) najsvestraniji je umjetnik svoje generacije.

Napisao je, koliko je poznato, najmanje sedam drama (najpoznatija Cigla, koja ga je proslavila), nekoliko scenarija, objavio je roman “Život je gluh”, napisao još dva, autor je desetaka novinskih feljtona, glumio je u stotinama predstava i filmova, prvi je naš videokolumnist (svojedobno na T-portalu), režirao je više kazališnih predstava (gostovao je u Maroku s prijevodom Krležinih Balada Petrice Kerempuha na arapski!), snimio desetke kratkih filmova, a upravo završava režijske pripreme za snimanje svoga drugog cjelovečernjeg igranog filma, “Visoka modna napetost”, u kojem, među ostalim, glumi i bivši predsjednik Stjepan Mesić, i to ulogu predsjednika.

Vaš prvi cjelovečernji igrani film, “Pušća Bistra”, publika je 2005. na premijeri u pulskoj Areni ocijenila, nikad gore, jedva dvojkom. Na kakvu publiku zapravo računate?

- Omjer idealnog budžeta u realacijama marketing vs proizvodnja jest 1 naprema jedan. U toj lovi uopće nije bitno kakav je film. Bitno je da je 3d ili nije, sve ostalo je nebitno. Posljednji globalno najgledaniji film koji sam gledao je “Avatar”, taj je film odnio same petice ili desetke.

Osim toga, kada govorite o domaćoj ili američkoj kinematografiji, omjer domaćeg filma u odnosu na američki u domaćim kinima je 100 naprema 1. U principu to je jedan te isti proizvod i u toj priči ne možete vidjeti puno filmova u kojima netko nekoga ne ubije, na primjer. Prvi rekvizit američkog filma je pištolj. Imate ga u skoro svakom filma.

U “Pušćoj Bistri” ga nema. Nadalje, u svakom iole ozbiljnijem filmu koji računa na odaziv publike morate imat ljubavnu priču, koja s više ili manje erotike povezuje niti dramaturgije. Toga isto u “Pušćoj Bistri” nema. Pokušao sam izbjeći neke standardizirane elemente filmske naracije, dakle, i tu smo izgubili glavu baš poput nekih loše opremljenih gladijatora u toj istoj areni pred koju hiljadu godina.

Film apsurda

Vaš filmski postupak očito nije za svakoga, kako biste ga vi definirali?

- Ja se bavim proizvodnjom, vi novinari komentirate stvar i određujete žanrove. Tek kada se skupi dovoljna količina filmova sličnog profila, vi ćete odrediti koji je to žanr. Nešto slično u kazalištu se dogodilo pojavom drame apsurda, ali to nakon 3 hiljade godina razvoja kazališta, koliko mi znamo.

Film je mlada i nova umjetnost, ako to uopće jest, i neke tu stvari još svakako nisu došle na red i nisu definirane. Pojavom zvučnog filma film je izgubio mogućnost da se razvija u smislu u kojem se, do tada, razvijala fotografija, što je on u svojoj biti. Primjenom zvuka u filmu u taj su se novokomponirani medij ugurali svi oni loši pisci koji nisu pronašli svoje mjesto u književnosti ili su tu pokušali zaradit neku paru.

Nekad volim zamišljati što bi bilo da je film ostao nijem. Tu je zauvijek propala šansa da film postane neko novo slikarstvo. U svakom slučaju naše bi uši bile pošteđene mnogih gluposti koje ste čuli na film.

Bavim se i konceptom “film uživo”. To je dosta komplicirana stvar i tu postoje mogućnosti da se skrati ovaj postupak pretprodukcije, produkcije i postprodukcije i da se sve faze odvijaju istovremeno, uključujući emitiranje i gledanje, u realnih 100 minuta. Probat ću usavršit taj program tokom idućih godina.

Dilanje pljuga

Počinjete snimati drugi cjelovečernji film, “Visoka modna napetost”, također niskobudžetnu komediju. Koliko je on zamišljen kao komedija društva, koliko kao konkretna, aktualna politička satira, a koliko kao eksperimentiranje samim filmskim postupkom?

- Haha. Ne znam koliko je to komedija. Mada ima smiješnih stvari. Nije politička satira jer me u cijeloj toj priči politika ne zanima. Mi smo društvo koje je totalno novo i mlado, još mlađe od filma, i normalno je da su stvari u neredu, onaj koji je očekivao nešto drugo tu je totalno promašio. Nisam sklon vjerovati da su svi političari zli, a umjetnici dobri. Iz situacije u kojoj mi sada jesmo, svakako nas može izvući neki dobar političar, nikako neki umjetnik.

Vi ste sigurno ujutro popušili pljugu i popili kavu u društvu vaše drage gospođe i time i sebi, ali što je još važnije - i njoj doveli život u pitanje, jer je ona tu u svojstvu pasivnog pušača.

Tu niste prekršili nijedan zakon, ali ste joj doveli život u pitanje. Onda ste sjeli u tramvaj i tu ste se švercali razmišljajući kako da napišete novi članak o revoluciji koja se događa, stiskajući pljuge u krombi kaputu, jedva čekajući da ta vožnja završi. Prije nego ste sjeli za pisaći stol u redakciji, popili ste kavu i zapalili pljugu u vašem omiljenom bircu u kojem nije dozvoljeno pušenje.

Navečer vam je na vrata pokucao susjed i zamolio vas da mu posudite tri pljuge i vi ste mu ih dali, a niste registrirani za posuđivanje i distribuiranje pljuga, shvaćate što želim reći. Šta je tu politika a šta nije politika, teško je reći, gdje tu počinje i završava kriminal još je teže reći. Uostalom, nešto što je in ili aut možete pročitati samo u novinama. U drugim segmentima društva to uopće ne postoji. Prevariti državu u komunizmu je bilo in. Sada je, kao, aut, premda ljudi teško mijenjaju navike.

Što je okosnica filma, možete li ugrubo iznijeti sinopsis?

- Ne mogu. Ustvari pokušat ću. Imamo tri brata, njihove roditelje i njihove žene, tu se vrti priča. Jedan od njih je načelnik koji želi na svu silu prenamijeniti administrativni status sela u kojem žive. Dakle, radi se se o fantastičnoj brojci od 101 koliko ih tu treba živjeti da bi se cijela stvar formalizirala.

Njih je za sada 99. Posebno tu napominjem da pokušavam izbjeći strogu formalizaciju karakteristika glavnih protagonista, to je toliko dosadilo da ne može biti dosadnije. Nema tu pozitivaca ni negativaca. Ustvari, likovi su na taj način jednodimenzionalni, shvaćate što želim reći. Kao, on je zao, a on dobar, to sam već ranije pokušao objasniti. To je ono što me općenito nervira u filmu.

Predsjednik na razaraču

Nije li vaš angažman Stjepana Mesića tek reklamni štos i kakva je njegova uloga, je li već pročitao scenarij?

- Angažman bivšeg predsjednika Mesića nije nikakav štos nego realna činjenica. U scenariju postoji lik predsjednika države, on dolazi na razaraču i pokušava se opustiti u selu koje najviše voli. Pokušajte zamisliti kako to izgleda kada se realno događa. I to je to.

Ne vidim nikog idealnijeg od samog bivšeg predsjednika Mesića u tome. Gospodin Mesić u ovom će filmu imati isti status kao i braća Navojec, Marija Škaričić ili Nataša Janjić. Spavat će zajedno s nama u Fontani Resorts u Jelsi i vjerujem da će djelovati motivirajuće. Mislim, spavat će u svojoj sobi, to sam htio da kažem. U “Pušćoj Bistri” pojavio se Toni Kukoč, samo uopće niko živ nije shvatio da je to on, mada je bio u krupnom kadru.

Tamo nam je trebao golfer i izbor je pao na njega. Miješanje dokumentarnog i fikcije, glumaca i naturščika daje šansu za međusobnu korekciju glumačkog iskaza.

Tu je bitno da glumci djeluju realno, da ne kažem realistično, što se rijetko događa zato što nemaju previše iskustva. Obično rade u kazalištu. No to je drugi tip glume. Miješanjem glumaca i naturščika pokušavam izbalansirati stvari i to je to. No, mislim da imam dream team.

Kako ste skupili novac za film?

- Javio sam se na natječaj Ministarstva kulture. I bio sam na jedno četiristo sastanaka u protekle dvije godine. Imamo neku lovu i imamo neku kompenzaciju kaje ustvari defacto lova. Nije lako, ali mislim da bez entuzijazma ovaj film neće uspjeti. Uglavnom, za sada smo visoko motivirani.

Ekipa broji 99 ljudi. Film će vjerojatno imati turneju, ako je bude, po kazališnim ili koncertnim dvoranama diljem zemlje, starim kinima ili vatrogasnim domovima i pučkim učilištima, glazbu namjeravamo izvoditi uživo za vrijeme projekcije filma, tako da postoji šansa da to bude zanimljiv paket.

Ipak sam ambiciozan

Jeste li se oporavili od bankrota?

- A valjda jesam. Novine to tendenciozno prenose. Objavio sam devet drama, ali to nijedne novine nisu objavile, uključujući dramu o Nikoli Tesli.

U bankrotu sam nonstop. Hoću reć, nije bilo nekih točaka da mogu reći, e od danas sam u bankrotu, to je kontinuirani niz. Do toga dolazi zbog ambicija da se postigne nešto više u životu. Vjerojatno su tu i pomogle kritike kompetentnih, a i onih koji to nisu - da sam lijen. Ja sam Djevica, labilan sam i nemam samopouzdanja i sve svima živima mogućima vjerujem, ne radim selekciju, to hoću reć.

Da mi sad neko kaže da skočim u Savu, da je to za moje umjetničko dobro najbolje - ja bih to vjerojatno učinio. U principu za sebe nisam smatrao da sam ambiciozan dulje vrijeme, ali kad sad pogledam unazad, vidim da sam bio u krivu. Skupio sam i omanju tehnološku bazu koja mi pomaže u nastojanjima da isproduciram film. Realno, na ruku mi ide i tehnološka revolucija koja se upravo događa.

Film ćemo najvjerojatnije snimati pomoću fotoaparata. Ako sebe definiram kao filmskog producenta, mogu reć da sam upravo dovoljno, ako ne i previše riskirao sa vlastitim životom. No, familija me uvijek podržavala.

Književne večeri

Vaša monodrama “Stanje nacije” i vaša autorska predstava u Gavelli “Ilijada 2001” zapravo govore o tom iskustvu. Kanite li i dalje igrati tu monodramu i kakve su reakcije publike po Hrvatskoj?

- Upravo sam bio u Moravicama i bilo je okej. Kad sam formu “Stanja nacije” prestao doživljavati kao monodramu i kad sam je definirao kao književnu večer, stvari su se pokrenule. Od premijere naovamo dosta sam mijenjao. Uglavnom, treba stići do brojke 100 i tada će se znat da li sam uspio ili ne. Sad sam na otprilike pola.

Često sa mnom putuje i moj profesor gitare gospodin Fadil Abdulov ili friend Bađo. Imam i band The Spams.

Bude zanimljivo. “Stanje nacije” dulji je projekt i on stalno mijenja formu, to sam isplanirao ima jedno tri godine. Svakako ću snimiti film po tom tekstu. Reakcije su različite, uglavnom, propadnemo kada je previše ljudi i kad su očekivanja prevelika. Ako je u publici sedamdeset, osamdeset, devedeset, skoro sto ljudi, to je najbolji broj i večer tada uspije.

S vlastitog prozora mogli ste uživo pratiti prosvjede oko Markova trga? Što ste vidjeli i kako ih doživljavate? Kanite li im se pridružiti?

- Demonstracije su legitimno pravo svakog naroda. Demonstracije nikada nisu u granicama općepriznatih pravila ljubaznog ponašanja i to ih dijeli od ostalih ljudi koji možda misle isto, ali im se ne pridružuju, tj. ostaju doma. To je zato što je teško kontrolirati tako veliku masu.

Ovi naši demonstranti imaju za sada veliku šansu da uistinu postignu pravu stvar, a to je da profiliraju potpuno novu struju koja uopće još ne postoji na političkom planu. I to je jako puno, iako izgleda malo za početak. To će biti dugotrajan proces i neće tako lako završiti. Ono što im se zamjera, a to je da nisu baš politički određeni - to je ustvari njihova najveća vrlina. I sam mislim da ovo društvo ne može nikuda dok se ne zaboravi podjela na ustaše i partizane, u konačnici - lijevica, desnica - svi su braća, to je uteg prethodnih revolucija koje su pojele svoju djecu.

Ja sam svakako protiv nereda ili vrijeđanja, postoje puno sofisticiraniji oblici izražavanja ideja, to je sad najbitnije. Imate, naprimjer u grčkoj tragediji zbor građana koji govori u heksametrima u jedan glas, u stihu dakle, ispred njih je obično protagonist koji proživljava neku katarzu. Zamislite ove demonstracije u nekoj idealnoj varijanti, na nekoj samo našoj autentičnoj lokaciji, tipa Medvedgrad ili Zlatni Rat, kako u stihovima, svi u jedan glas skandiraju programsku poeziju. To neki pjesnik treba da uredi.

A ima nešto slično i u “Baladama Petrice Kerempuha”. Vjerojatno ta slika ne bi obišla svijet zato što nema krvi i nasilja, ali bi postavila nove standarde. A možda bi baš obišla svijet. Kao turistička atrakcija.

Kako ste se oprostili od Predraga Vušovića i je li i on trebao glumiti u “Visokoj modnoj napetosti”?

- Pređo je moj prastari frend. Upoznao sam ga kada je došao na prijemni u Zagreb, spavao je u mojoj sobi za vrijeme prijemnog. Hahaha. On je mislio da odlično pjeva naprimjer, tu je ustvari bio najsmješniji, mada toga nije bio svjestan. Bio je totalno presmiješan.

Između ostalog bio je ekspert za vic. Pričao ih je besplatno, a mnogi su na njima poslije zarađivali. Hahahaha. Jednom sam uskočio u jednu ulogu umjesto njega u Gavelli, uglavnom, predstava je trajala jedno desetak minuta kraće bez njega, tu su izostajali ti kolektivni smjehovi publike koje bi on izazivao, takozvana “kuglanja”. Trebao je glumiti u “Visokoj modnoj napetosti”. Teško ćemo tu naći zamjenu.

Romanopisac

Objavili ste 2009. kod Durieuxa humorističan ljubavni roman “Život je gluh”, koji međutim nije naišao na pretjeran publicitet. Koliko ste zadovoljni tim prvijencem i nastavljate li dalje pisati prozu?

- Jako sam zadovoljan tom knjigom. Baš je super ispala. I omot je okej. Uglavnom, imam napisana već dva romana, objavit ću ih svakako u sljedećih par godina. Tu nema odustajanja. Mislim da se čak i nešto prodalo, nekih stotinjak knjiga. Pokušat ćemo to prevesti pa ćemo vidjeti. Na ruski naprimjer. Uostalom, ima vremena. Knjigu možete posuditi i u svojoj najbližoj biblioteci. I svakako ne propustite pogledati film “Visoka modna napetost”.