“Knjiga mrtvih filozofa” Simona Critchleyja knjiga je i mrtve filozofije. Ne zbog pronicljive ambicije autora da do kraja rasvijetli vezu između filozofa, njegove filozofije i načina na koji je umro, već zato što je suvremenost u kojoj živimo protufilozofijska, barem po onoj sentenciji koju Critchley stalno varira u knjizi - “filozofirati znači naučiti kako treba umrijeti”.
Umrijeti se mora
Mi, naime, danas sve poduzimamo, samo da zdraviji umaknemo smrti, da je prevarimo. A filozofi su znali da ne umiru samo bogovi i da je to nužnost koju treba spoznati ako se želi biti slobodan.
U tome je podsjetniku najveća vrijednost ove knjige, knjige koja kronološki donosi pregled smrti 190 filozofa u povijesti.
Ti su pregledi živopisno-smrtopisne crtice i mogu se čitati neovisno o kronologiji po kojoj su složene. Kojima nije do mudrosti čitat će ih kao trač rubriku, a ogrezlima u filozofiji knjiga će biti prilika da filozofe upoznaju s ove strane pojmova.
Teško je, međutim, u knjizi pronaći potvrdu autorove nakane da pokaže “kako je često filozofovo najveće umjetničko djelo način na koji je umro”. Kakva bi bila veza između Heraklitove filozofije i činjenice da se ugušio u kravljoj balezi?
Kakva bi bila veza između filozofije Gillesa Deleuzea i činjenice da je skočio kroz prozor ili između Foucaultove mirkotehnologije moći i činjenice da je umro od AIDS-a? Legitmnih odgovora možda i ima, ali ne u ovoj knjizi.
Tenis i pupoljci
Ima zato zabavnih podataka. Primjerice, podatak da je Thomas Hobbes nadživio svoj cinizam igrajući kao starac nekoliko puta godišnje tenis i pjevajući u postelji prije spavanja onodobne sentiše kao što su “Phillise, zašto odgađati?” i “Skupite sve pupoljke dok možete”. Pjevao je, tvrdi Critchley, Hobbes iz svega glasa, jer je bio uvjeren da mu to čisti pluća. I umro u 92. godini.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....