'GLAVOM KROZ ZID' ZORANA PREDINA Pjesnik Lačnog Franza ispisao je pravu malu autobiografiju svih nas

Kako to već biva u životu, kad misliš da si na dnu, neočekivano te nešto blagoslovi i podari ti snage. Elem, dogodilo mi se to dok sam onomad u Leskovcu, Srbija, kulučio pod šinjelima Jugoslavenske narodne armije, u sezoni 1980./81. Jedan vojnički supatnik se vratio s vikenda u Mariboru i, srećom, nije došao praznih ruku.

Nosio je neku sirovu piratsku kazetu koju su dilali po mariborskim tulumima. Na komadu papira, nalijepljenom s unutrašnje strane izgrebane plastične kutijice, pisalo je: IKEBANA - Lačni Franz. Radilo se o prvom albumu mariborskog novovalnog banda Lačni Franz. Frend je pričao o kultnom statusu koji momci već imaju po tamošnjim garažama i špelunkama, ono što je strujalo sa sirovo presnimljenog materijala imalo je magičan učinak zarazne slobode. U moj život tada je, između ostalog, doplivao i tmasti “Praslovan”, šamanski otpjevan iz duše frontmana Zorana Predina. Jedini rock otisak Dostojevskog načinjen ikad.

Alternativna povjesnica

I eto nas, živi smo i zdravi, a Lačni Franz je među onima koji su tome pridonijeli. Nakon prvih dječačkih iskustava (u bizarnom kasarnskom ambijentu) s poezijom i brechtijanskim gardom Zorana Predina, gotovo četrdeset godina možemo pratiti taj zanos koji nikako ne tamni. Predin se u tom prohujalom, olovnom vremenu, doslovce iskalio u trubadura slobode. Dosljednog u stavovima, kako etičkim, tako i estetskim. Te su njegove čestice ljudskosti i neprilagođenosti svemu onome što ljudskost gazi natopile zbirku priča “Glavom kroz zid”, upravo izašlu u produkciji Frakture. Kad dođete do kraja ove knjige koja s lakoćom postaje vaša mala biblija smisla, shvatite da vas je Predin nahranio brutalno dobrom prozom.

U tridesetak priča, u kojima gipko prelama fiction i faction, stvorio je pravu malu autobiografiju svih nas. Jednu alternativnu povjesnicu, koja se događala mimo proklamiranih povijesnih udara. I govori o čitavoj galeriji lica, što su, vjerujući u neke “sirove” ideje jednakosti, bratstva i slobode, ostali skrajnuti. Postali čudaci, neželjena smetala u novim, histeričnim podjelama plijena, početkom devedesetih. Originalan naslov Predinove knjige je “Dno nima dna”. Jagna Pogačnik, koja potpisuje izvrstan prijevod sa slovenskog, i urednik Seid Serdarević, odlučili su se knjigu nasloviti “Glavom kroz zid”, po jednoj od priča.

Tako smo dobili i metaforičnu jezičnu leguru Predinova creda: nikada ne pristati na dno, makar se kroz život probijao glavom kroz zid. Rečena priča predivno predinovski govori i o slobodi materinjskog jezika, kao spisateljskog alata, i istoj toj slobodi kad drčno istražuješ tuđi jezik. Naime, s Matijom Dedićem je na koncertu u Nišu izvodio Runjić/Dragojevićevog besmrtnog “Galeba”. O toj večeri, Predin nadahnuto piše: “Kraj pjesme, koju je sa mnom uglas pjevala cijela dvorana, zaokružio je gromoglasan aplauz, koji je prizvao suze i u moje oči. To je bio takav trenutak kad si jednostavno sretan što si živ. To je bio trenutak kad smo plakali zajedno, samo zato što nas je život postavio u vrijeme u kojem se događaju i takve, lijepe stvari koje su svejedno posljedica epidemije nacionalističkih ludosti...”

Posveta ljubavi

Stilski virtuozno, a opet reducirano i jezgrovito, Predin nas vodi kroz čitav niz duhovitih, erotskih, melankociničnih putešestvija. Jedna od provodnih trasa svakako su “on the road” sjećanja Lačnog Franza. Ali i samotnjačka Zoranova lutalaštva po svijetu, ili obiteljske avanture. Na tim memorijskim putovanjima kroz “međumrežje”, kako Predin naziva današnji svijet, proizvodi u pričama čitav niz složenih osjećaja ljudskog bića. Od baladične završne posvete ljubavi (“Konačno nešto lijepo”) do satiričkog šibanja rasizma i ksenofobije (“U nesreći upoznaš prijatelja”), čistog hedonizma (“Što od momka načini muškarca?”) i nostalgije za izgubljenim vremenom (“Dva srednja prsta i mačja pišalina”)...

Majstorskim udarcem (“Danas su moderne makovice”) umije spojiti sladostrasne asocijacije i konvertitske histerije: “Bujna intimna frizura, a la obrasla titovka, već dvadeset godina više nije moderna. Obje metafore morat će pričekati na vremena neke nove retromode, kako bi opet imale publiku. Skupa s Jugoslavijom pokopali smo naime i crnu macu.”

Bez šampanjca

Nema ničega na ovome svijetu čemu Predin ne svjedoči svakom česticom vlastite kože i o tome ispisuje fenomenalne prozne sekvence. Katkad oštre, katkad farsične, onda opet nježne i romantične. Predin ne gaji iluzije da će se gazitelji slobode ikada primiriti.

Svjestan je da oni samo mimikrijski preoblače uniforme, mijenjaju grbove i tehnologiju djelovanja, kao što piše u amblematskoj priči “Kako sam postao izdajnik”: “Puno je izvjesnije da doista dolazi duga, tamna zima kakvu najavljuju u ‘Igri prijestolja’. Zima u kojoj će na svjetlost dana izaći sav besmisao i glatko pobijediti zdravu pamet. Simptomi koji najavljuju eru prevladavanja primitivizma, indolentnosti i neukusa već nas dvadeset pet godina upozoravaju da naša bajka neće završiti uz šampanjac i pršut, nego na zapaljenim barikadama.”

Ali, svim svojim umjetničkim i ljudskim kreditima, vidljivo je to i u knjizi “Glavom kroz zid”, Zoran Predin jamči da se neće predati, do posljednjeg daha.