‘Goranovo proljeće u simboličkom je smislu na životu 90-ih održalo to što je on stradao od četničkog metka, ne ustaškog, ili SS-ovskog‘

Kao i svakog ožujka, ovaj put 60. godinu zaredom, održati će se veliko pjesničko događanje, jedan od najdugovječnijih pjesničkih festivala u svijetu, Goranovo proljeće. Pjesnici se i ove godine okupljaju u Zagrebu, Goranovu rodnom Lukovdolu i Rijeci, od 20. do 23. ožujka. Marko Pogačar godinama programski vodi Goranovo proljeće. Okrugla obljetnica dobar je povod za, makar i kratku, rekapitulaciju.

Kako se u ovih 60 godina razvijalo i mijenjalo to međunarodno pjesničko događanje posvećeno suvremenim pjesnicima i uspomeni na Ivana Gorana Kovačića, ideji pjesništva kao oblika borbe za osobnu i univerzalnu slobodu?

"Proljeće se, gotovo da je moguće reći iz godine u godinu, neprestano mijenjalo otkad je, 1964. godine u Zgrebu, osnovano. Jednako tako mijenjao se, kako je poznato, ponekad radikalno i njegov društveni i politički kontekst.

Tadašnji KUDS, a današnji SKUD Ivan Goran Kovačić, koji ove godine obilježava 75 godina rada, pokrenuo je Proljeće isprva kao natjecanje recitatora amatera Jugoslavije. Naglasak je bio na Goranovim pjesmama, no izvođeno je niz autorica i autora. Program se odvijao na komornoj pozornici Studentskog centra, a na 2. Proljeću recital u spomen Goranu izveo je glumac Vjekoslav Afrić, koji je, ranjenicima Prve proleterske divizije, uopće prvi javno govorio Jamu, te sačuvao njezin prijepis. Već 1966. godine u programu se pojavljuju viđenija pjesnička imena svih generacija – ono što nam danas može izgledati kao brzopotezna antologija našeg poratnog pjesništva: Dobriša Cesarić, Jure Kaštelan, Gustav Krklec, Vesna Parun, Josip Pupačić, Ivan Slamnig, Tadijanović, Slaviček, Sonja Manojlović, da spomenemo samo neke.", kaže Marko Pogačar.

Ubrzo izvorna pjesnička riječ počinje dominirati Proljećem, onaj recitatorski dio premještaju u popratne programe, vremenom se i posve izgubio. Od 1971. dodjeljuje se Goranov vijenac, za cjelokupni pjesnički opus. Od 1977. i Goran za mlade pjesnike.

"S početkom rata obje nagrade ograničavaju se na hrvatsko pjesništvo, a 2019. Vijenac se bijenalizira, a na neparne godine dodjeljuje se Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu u dvogodišnjem razdoblju. Proljeće je u međuvremenu, u nizu epizoda i pod predsjednikovanjem Slavka Mihalića, Branka Čegeca i Ivice Prtenjače, evoluiralo u središnju našu pjesničku manifestaciju i suvremeni, međunarodni pjesnički festival prepoznatljiv na europskoj pjesničkoj mapi.", govori Pogačar.

U tih šest desetljeća mijenjao se značajno politički kontekst u društvu, prijetio i ugroziti Goranovo proljeće.

"Promjena političkog konteksta nije išla na ruku Goranovom liku i djelu, pa se isto neminovno odrazilo i još se odražava na manifestaciju. Uslijed često radikalnog revizionizma, nije bilo previše izvjesno da će festival nakon 1991. godine opstati. Uspio ga je tada, svojim simboličkim kapitalom i bliskošću sa strukturama vlasti, sačuvati Slavko Mihalić. Ne treba smetnuti da je tadašnji ministar prosvjete i kulture Vlatko Pavletić ekstenzivno pisao o Goranu, i priredio izbor iz njegovog djela. No jedna od cijena tog manevra bilo je – od potonjih, ali i mnogih drugih dionika književne i kulturne scene svesrdno pozdravljeno – temeljito ideološko retuširanje Gorana, uklanjanje crvene zvijezde pod kojom je poginuo. Ponekad mi se čini da ga je u simboličkom smislu na životu kroz devedesete održala isključivo činjenica da je stradao od četničkog metka, a ne ustaškog, ili SS-ovskog. Goran je dobro znao da ti meci dolaze iz istog pravca, istog revolvera. Tako se za 180 stupnjeva obrnuo i diskurs o Goranu. On je postao prije svega žrtva, prerano izgorjeli pjesnički meteor. No Goran je bio partizan, borac. Goranova ideja, ali i njegova najvrjednija poezija, je poezija otpora, prkosa, nade. On nije likvidiran kao politička žrtva, kao što se to nešto ranije desilo s Garcíom Lorcom ili Cesarcem, već je ubijen u šumi, kao aktivan borac. Takvog Gorana želimo pamtiti: kao sinergiju poezije i želje za slobodom. Upravo na tom je izrasla i planina njegove Jame.", kazuje Marko Pogačar.

Što znači 60 godina kontinuiteta pjesničke manifestacije u doba sveopće komercijalizacije, u vremeima kad se do pjesništva slabo drži?

"60. godina mi se čini kao pristojan podvig za svakoga, i za živog čovjeka, a kamoli za kompleksan i društveno osjetljiv sustav kakav je veliki pjesnički festival. U Europi nema previše sličnih primjera. A što se pjesništva tiče, nisam siguran da se slabo drži. Više pokazatelja upućuje zapravo da mu je stanje moguće i najbolje u posljednjih tridesetak godina. Iako se to pozitivno odražava i na prodaju knjiga, pogotovo u anglosaksonskom prostoru, čini mi se da je jedna od specifičnosti suvremenog pjesništva upravo to da je uspjelo sačuvati određeni stupanj autonomije i pripadajuće slobode baš zbog svog trenutačno vrlo malog komodifikacijskog potencijala. Takvi džepovi sve su rjeđi i u kulturi, umjetnosti. Niz faktora u trenutačno dominantnoj slici svijeta, istina, pjesništvu ne ide na ruku. No ne treba zdvajati nad, zapravo uobičajenom, dinamikom društvenih i književnopovijesnih procesa. Koliko god bili potresni pojedini pjesnički lamenti, lamenti nad samim pjesništvom izlišni su. Pjesme postoje da se čitaju, i da se iz tog čitanja uvijek iznova rode. Kao, ustvari, i sloboda sama: pjesma je petlja koja nas uvijek iznova vraća na svoj početak; zahtijeva da je, sudjelujući, aktivno uvijek iznova osmislimo, uspostavimo.", zaključuje Pogačar.

Ima li išta zajedničko pjesnicima koji ove godine sudjeluju na Goranovom proljeću, osim činjenice da su - pjesnici? Postoji li neki lajtmotiv po kojem biraju goste?

"Ove godine, uslijed obljetnice, čitav program otvorenja, 20. 3. u zagrebačkom kinu Kinoteka, posvetit ćemo dosadašnjim i aktualnim laureatkinjama i laureatima naših nagrada. Moćnija gomilica svih generacija domaćeg pjesništva, čini mi se, dugo nije bila na okupu. Uslijed toga napola smo reducirali broj stranih gostiju – ove godine ih je desetak iz jednako toliko zemalja; od Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Španjolske do Latvije i Ukrajine. Ove godine nemamo zemlju-partnera, ili jezik u fokusu. Nastojimo predstaviti aktualne, uzbudljive, žive pjesničke glasove, međunarodne kao i domaće."

Tako će uz dosadašnje laureatkinje i laureate na Goranovom proljeću svoje pjesme čitati Anna Ayanoglou (Francuska), Dan Coman (Rumunjska), Marija Dejanović (Hrvatska), Ottó Fenyvesi (Mađarska), Thanos Gogos (Grčka), Madara Gruntmane (Latvija), Helen Ivory (Ujedinjeno Kraljevstvo), Ija Kiva (Ukrajina), Josep Pedrals (Španjolska/Katalonija), Muanis Sinanović (Slovenija) i Mile Stojić (BiH).

Ima li neka slična manifestacija u regiji ili dalje s kojom biste mogli usporediti Goranovo proljeće?

"Najsličnije su u susjedstvu svakako makedonske Struške pjesničke večeri. Struga je utemeljena nekoliko godina prije Proljeća, i gotovo od samog početka se profilirala kao međunarodni festival, s nekim od najvažnijih svjetskih pjesnika kao laureatima Zlatnog vijenca. Dobitnici bi, između ostaloga, u Strugi zasadili po stablo. I tako sad ondje, nedaleko obale Ohrida, šume krošnje Audena, Brodskog, Ginsberga, Montalea, Tranströmera, Atwood, Nerude, Šalamuna i Krleže… Eolska lira koja se pamti.", kaže Marko Pogačar.