Bez obzira na manjkavosti, dobre knjige drže se po nekom unutrašnjem zakonu, po svom jeziku i rasporedu. A takva knjiga jest roman ruskog pisca Sergeja Lebedeva (prev. Ivo Alebić, Fraktura) “Granica zaborava”.
U pozadini ovog romana lebdi avet logora, odnosno gulaga, o kojima su pisali pisci poput Aleksandra Solženjicina i svjedoci poput Karla Štajnera. Lebedev gradi roman na slikama i predodžbama. Bez obzira na to i u prkos tome slijedi siže. U jednu ruku, ovo je povijest dječaštva i mladićstva na Tolstojevu tragu, koju je obilježio zagonetni lik Drugog Djeda. (Obojica “pravih” dječakovih djedova su mrtvi.) S druge strane, ovo je povratak u rusko srce tame.
Sudbinska je povezanost starca i dječaka. Dječaka je ugrizao crni pas, pa ga je Dobri Djed odveo u bolnicu. (Roditelji su bili zauzeti.) Oko bolnice se stvorila gungula: stotinjak tenkova kotrljalo se prema Moskvi. Starac je dao djetetu, 7-godišnjaku krv i spasio ga. No, više nije bilo krvi za njega. Niti je hitna pomoć mogla krenuti prema Moskvi. Bila je to neka godina Perestrojke, možda 1991., kada se Jeljcin jedva održao na vlasti. Ali, nije morala biti. Romanu je važan povijesni okvir, a ne kronologija.
Treba reći da je Drugi Djed bio slijep. I dječak mu je bio svojevrsni vodič po vikendaškom naselju blizu Moskve. Ili kako sam kaže: starac je bio njegov vodič i učitelj, koji ga je šturim riječima učio o svijetu. No, nitko nije znao ništa o prošlosti Drugog Djeda, pa ni to da je bio zapovjednik jednog sjevernjačkog, zatvoreničkog logora u doba Staljinovih čistki.
Kao već odrasli čovjek, dječak-pripovjedač potražit će činjenice o Djedu; kada naslijedi stan, nakon smrti Djedove sluškinje. No, našao je vrlo malo tragova prošlosti u tom moskovskom stanu. Nekakav putokaz bio mu je svežnjić pisama koja je starac primao iz jednog grada na dalekom sjeveru zemlje, nazvanog po nekom narodnom heroju; njegovo je ime završavalo na: “sk”.
Spomenuta pisma bila su početni trag od koga je pripovjedač krenuo u potragu za identitetom svoga spasioca. Krenuo je vlakom, u IV. poglavlju romana. U pošiljatelju tih pisama upoznao je penzioniranog zapovjednika streljačkog voda u Djedovu logoru. Usput, taj grad u tundri, na sjeveru, izrastao je na temeljima logorskih baraka i kamenoloma. U njemu je iznalazio zastrašujuću prošlost i burnu postkomunističku tranziciju.
Adrese iz pisama nije našao. Posvuda izniknule “staljinke” ili “hruščovke”; u jednoj unificiranoj stambenoj zgradi sada je stanovao Djedov prijatelj sa suprugom. Od bivših kućeraka sačuvao se tek jedan, koji je Lebedev nastanio tvrdoglavom staricom, a koja je takav “popust” zaslužila zato što se “petnaest” minuta družila s herojem po kome je grad dobio ime.
Taj grad Sk imao je knjižnicu i muzej, kao što gradovi trebaju imati, ali bez nekog sadržaja. Pripovjedač je iznašao grob Djedovog sina, koji je umro sa sedam godina. Jedan od zatvorenika - drvorezac - poklonio mu je drvenu pištaljku, koja mu je otkrila drugačije svjetove. I koja je, posredno, uzrokovala njegovu smrt.
Nakon što mu je otac, Dobri Djed, oduzeo dar zbog koga je bio ćudljiv, poklonio mu je za rođendan minijaturni logor od drva, na kome su radili drugi drvoresci. (Tvorca pištaljke poslao je na rad u daleke predjele, u izvjesnu smrt.) Tijekom noći Djedov sin je uništio maketu logora sa stanovnicima. Potom ga je otac kaznio. Umro je nesretnim slučajem.
Pamteći u “onom”, prvom drvodjelji uzrok sinovljeve tragične smrti, Dobri Djed poslao je skupinu zatvorenika iz njegova, istog okruga, na tajanstveni otok na jednoj od rijeka koje utječu u Arktičko more. (Danas tamo žive tri stanovnika na kvadratni kilometar.) No, ne piše Lebedev kako se ta rijeka zvala, a nije to ni bitno.
To je zatvorenička rijeka na kojoj pripovjedač susreće nomade sa šatorima i nailazi na bezimene leševe, zemne ostatke negdašnjih zatvorenika koji plutaju u plićacima ili “ispadaju” iz geoloških tunela. Pritom on postaje, primjerice, brico koji brije trojicu sijedih, dugokosih staraca, koje je u nigdinu uputio njegov dobrotvor, Dobri Djed.
U ovu epizodu vješti Sergej Lebedev umeće kratku pripovijest, kakvih je mnogo: o Potemkinovom selu u gulagu. Naime, zatvorenici su uzgajali “jabuke” u Sibiru. Vješali su ih, dovezene tko zna otkud, na stabla koja su nekim čudom izrastala na ono malo zemlje iznad permafrosta.
Pripovjedač romana pronašao je na ukletoj rijeci čamac; ona je sestrinska Conradovoj iz afričkog “Srca tame”. Pa kreće na put prema moru. Kreće s veslima bez kojih ubrzo ostaje, da bi se prepustio struji i dospio, na koncu do nesretnog otoka mrtvih zatvorenika. Na kraju gulaškog hodočašća piše: “Pokupila me ribarska koča”. I spasila od izvjesne, sjevernjačke smrti.
Usred ludila uokolo sebe, i sam se proglasio ludim. I sve to skupa djeluje kao veliko očuđenje (ostranenie), po Viktoru Šklovskom, čitava ta ruska povijest dvadesetog stoljeća, ti “bezimeni” gradovi koji su izrastali na zatvoreničkim, u koje danas, s helikopterima dolijeću bogati inozemni gosti kako bi razgledali ostatke ruske prošlosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....