Milenijalska književna heroina Sally Rooney svoj je prvi roman "Normalni ljudi" izdala prije šest godina, a ta oda (ne)savršenstvima prve fatalne ljubavi brzo je doživjela i ekranizaciju te je – dijelom zahvaljujući upravo TV seriji - postala instantni hit i samo u Velikoj Britaniji se prodala u milijun primjeraka.
Rijetki su slučajevi poput Rooney, danas 33-godišnjakinje, u kojima relativno mladi književnici već svojim prvim objavljenim djelom uspijevaju dobiti, a onda i zadržati planetarnu popularnost. Nama koji smo se za za njezina djela zakačili od početka i koji smo joj generacijski bliski takav je razvoj događaja bio iznimna privilegija iz više razloga, a najviše zbog toga što smo kroz godine u njezinim pričama pratili njezino, a još više i vlastito sazrijevanje.
Na tragu toga, likovi u posljednjem romanu Sally Rooney "Intermezzo", kod nas nedavno objavljenim u izdanju Frakture, sada su već izgrađeni karakteri.
"Osjećam da, što sam starija, imam veću slobodu pisati o širem rasponu životnih iskustava", počela je Rooney svoj nedavni intervju za The Guardian.
(Ne)predvidljive emocije
Ipak, njezina i zrelost njezinih likova nikako ne znači da stvari postaju manje komplicirane. Dapače, odnosi u najnovijoj knjizi još su kompleksniji; u igru ulaze pilule za dan poslije, sulude cijene najamnina, alkohol, tablete za spavanje, toksične obitelji, depresija, nasilje, psihoze, očekivanja okoline, strah, bijes, kompleksi i raznorazne (ne)predvidljive emocije koje su zatomljene u korijenu većine bića, a do kojih je, kako nam grane rastu, nužno doprijeti i s njima se nositi na način koji bi se mogao nazvati barem donekle zdravim.
Ovo je roman o propalim brakovima s nepotpisanim papirima za razvod, stvarima koje će zauvijek ostati neizrečene jer su oni koji su ih trebali čuti umrli te ljubavima koje nikad neće biti ostvarene, a uvijek će biti tu negdje, nadomak našeg postojanja.
Rooney za protagoniste novog romana uzima biblijski motiv – dva brata. Jedan od njih visoko je na društvenoj ljestvici, razmetan, gizdav, a drugi je prototipni introvert, štreber i po konvencijama koje su nekad nametali holivudski filmovi, a danas društvene mreže, popriličan luzer. Likovi su na početku stavljeni u kontrast, na naoko suprotne polove, da bi ostatak romana bio utrošen na to da se taj prvi dojam raspline, preispita. Ladice u koje smo stavili likove se najprije isprazne i, kako roman odmiče, postaju poput onog jednog mjesta u svakom domu u kojem držimo raznorazne tričarije – od škara, flastera, računa, baterija, žarulja, starih SIM kartica, ključeva i ostalih sitnica – koje zahvaljujući pretrpanosti ladice jednom kad su nam potrebne preteško pronalazimo. U romanima Sally Rooney svijet nije crno-bijel, ona pokazuje da nitko nije svetac i, još važnije, i da smo svi nekad uvjereni da to jesmo.
Kratki eseji
Kako njeni likovi postaju zreliji, kompliciranost njihovih odnosa postaje sve veći teret koji za sobom nosi rastuće posljedice. Neki od njih mogli bi se svrstati u okvire posljednjih godina aktualnog termina "situationship", koji je u Urban Dictionaryju slikovito opisan primjerom: "Idemo samo chillati, seksati se i biti zbunjeni nad činjenicom da nismo u vezi, ali imamo emocije jedno prema drugome". Rooney s jedne strane ima drevne motive - bavi se ljudskim temeljima, odnosima, temama koje okupiraju čovjeka otkako je postojanja i pisanja - dok je s druge vrlo aktualna, osjeća puls sadašnjeg svijeta i trenutka. Između ostalog baš kroz "situationshipse" sjajno oslikava nepovoljnu situaciju u koju nas stavljaju današnje bezgranične mogućnosti izbora, aktualne na svim poljima, koje rezultiraju time da se ne uspijevamo vezati niti za jednu dostupnu opciju. Rooney istražuje što je moral u ovom fragmentiranom i na momente shizofrenom svijetu te propitkuje koliko je on fleksibilna ideja u eri WhatsAppa i dostavnih službi koje reagiraju na jedan klik.
Kao i u prijašnjim djelima, i ovdje u formu tipičnog romana ubacuje i niz kraćih eseja, a upravo su oni nerijetko element koji njezinu prozu izdvaja od romana slične tematike drugih autora. Iako se u suštini u njezinim djelima radi o ljubavnim pričama, ne libi se dati im dodatak intelekta. Ona propitkuje zašto bi žene morale depilirati sve dijelove tijela, svjesna je da čak i oni koji su odrasli uz tehnologiju sve više osjećaju hladnoću ekrana, ukazuje na to koliko su ponekad besmislene tarife po kojima se naplaćuje rad u digitalnoj eri, što rezultira time da su bogati još bogatiji, a siromašni jedva spajaju kraj s krajem. Iako teme kojima se bavi naoko nisu lake, "Intermezzo" nipošto nije sumoran ili deprimirajuć roman. Čita se lako, a između redaka se nonšalantno provlači umirujući optimizam.
Ovo je Rooneyjino do sada najcjelovitije djelo kojim je amenovala svoj status svjetskog popkulturnog fenomena.
Daleko od javnosti
Rooney su, inače, svjetski mediji proglasili prvom velikom milenijalskom književnicom, a usporedbe o njezinom značaju otišle su toliko daleko da su njezini romani nazvani "ekvivalentom Harryju Potteru, ali za odrasle".
Potom su je prozvali Salingerom Snapchat generacije i Taylor Swift književnog svijeta, njezine likove ekvivalentom onoga što je u nekome trenutku bila Bridget Jones, a brend koji je nastao oko njezinog djela snažnim jednako kao Marvel.
Natjecanju u superlativima pridružio se i Vogue, koji je objavio fotografiju Sarah Jessice Parker koja u pauzi snimanja treće sezone "And Just Like That" stojeći na ulici čita "Intermezzo", a tamošnji novinari tvrde da su romani Sally Rooney sada već postali kulturni statusni simbol.
Velikoj fami u prilog idu i brojke – "Normalni ljudi" su s gotovo 63 milijuna pregleda bili najpopularnija BBC-jeva serija u 2020. godini, "Divni svijete, gdje si" je u Britaniji u prvome tjednu prodan u 45 tisuća primjeraka i instantno postao najprodavaniji naslov 2021., dok je "Intermezzo" na istu listu došao s brojkom od 40 tisuća.
Rooney, deklarirana marksistkinja, vjerojatno se grozi i svih tih brojki i činjenice da se njezin lik i djelo itko usuđuje nazvati brendom. S obzirom na razmjere svojeg uspjeha, književnica uspijeva u maksimalnoj mjeri ostati u sjeni i broj njezinih pojavljivanja u javnosti daleko je manji od žeđi za njezinim izjavama s druge strane. Nema je na društvenim mrežama i živi mirno na irskome selu, a valja primijetiti i da ne postoji službeni merch koji bi se prodavao uz njezine knjige, mada bi se i na tome sigurno dala ostvariti nezanemariva zarada, što je, lako je pretpostaviti, želja upravo same autorice.
"Dio bavljenja ovim poslom koji uključuje izlaženje u javnost i pokušaj pronalaska načina kako govoriti o svojoj knjizi događa se prije nego što je publika imala priliku pročitati je. To je čudno mentalno stanje. Osjećam kao da je sve što sam imala za reći već ušlo u knjigu, i da nemam više ništa za dodati što već nije u tekstu", rekla je samozatajna Rooney NY Timesu, a zbog takve ju je skromnosti još i lakše voljeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....