HDP: ‘Uvođenje lektorskih službi u tijela državne vlasti otvara prostor korupciji preko outsourcing agencija koje će niknuti iz redova rodbine i partijskih prijatelja‘

Hrvatsko društvo pisaca reagiralo je na Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku. Reakciju HDP-a prenosimo u cijelosti:

"Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku predstavljen je nakon dugotrajne razrade od strane peteročlane radne grupe iz Matice hrvatske, koja ni u jednom trenutku priprema nije kontaktirala Hrvatsko društvo pisaca (a vjerojatno ni ostale strukovne udruge pisaca). Takav potez, s obzirom na stvarnost u kojoj je jasno da su upravo pisci oni koji stvaraju i čuvaju jezik – možemo protumačiti samo kao namjerno zaobilaženje onih koji bi na tu temu prvi trebali progovarati.

Pored već postojećeg Instituta za hrvatski jezik i Odbora za normu hrvatskog standardnog jezika HAZU-a – ne vidimo potrebu za osnivanjem novog Vijeća za hrvatski jezik kakvo predlaže ovaj Zakon, a indikativno je i kako se u predloženom Vijeću ne pronalazi mjesto za pisce. To je još jedno ignoriranje onih koji od jezika i za jezik žive.

Razlog za zaobilaženje možda leži u shvaćanju predlagača da bi se pisci zdušno usprotivili bespotrebnom ograničavanju i uokvirivanju jezika, kakvo se ovakvim zakonom može dogoditi.

Razumijemo dugogodišnju težnju MH da pronađe adekvatni odgovor na srpski Zakon o jeziku, vodeći se idejom da je kopiranje bizarnog dokumenta bolje od nemanja bizarnog dokumenta, ali nama se, kao stvarateljima djela na našem bogatom jeziku, takvo konkuriranje čini besmislenim.

Ideja o tome da Zakon štiti hrvatski jezik odmah je u javnosti naišla na pitanje: od čega ili od koga da ga štiti? Kako je to jezik ugrožen?

Ako je ugrožen u svojoj praktičnoj upotrebi sve izraženijom polupismenošću, svrsishodnije bi bilo poraditi na opismenjavanju nacije i u tome smjeru uložiti trud, znanje i financijska sredstva. Zakon u tome smislu ne mijenja baš ništa i bavi se stvarima koje nemaju nikakvo uporište u realnom trenutku hrvatskog jezika.

Ako se smatra da je ugrožen od sve većeg utjecaja engleskog jezika, osobito kod mladih generacija, "zaštita" se može provoditi na druge načine – kroz odgoj i obrazovanje, nastavne kurikulume, investiranje u jezične alate, naročito kroz poticanje čitanja koje se može poduprijeti i boljim modelom otkupa knjiga u knjižnicama, kao i osmišljenim projektima.

Predloženim se Zakonom pokušava ograničiti upotreba hrvatskog jezika koji je povijesno bio propulzivan i otvoren te propisati da sve javne obavijesti i promidžbene poruke moraju biti na hrvatskom jeziku, da nazivi ustanova, proizvoda, sportskih i kulturnih objekata i priredbi te mnogih drugih manifestacija moraju biti na hrvatskom jeziku – a to je poprilično sklizak teren,imajući u vidu da bi s jedne strane nazivi poput Fitness centra XX ili Vaterpolo kluba XX postali neprikladni, dok s druge strane svjedočimo neprihvatljivo niskoj razini korištenja hrvatskog jezika naših vodećih političara i medija.

Jedna od posljedica ovakvog Zakona bila bi da, ionako prisutna, diskriminatorska politika financiranja otkupa knjiga – dobije potpuni legitimitet. Time bi javne knjižnice izgubile svaku mogućnost nabavke knjiga srpskih, crnogorskih i bosanskohercegovačkih autora jer nisu na hrvatskom jeziku – a koje je besmisleno prevoditi.

Čistke knjižnične građe smo u nedavnoj povijesti već imali, impulzivne i brutalne, a nove bi bile profinjeno zapakirane u pozivanje na odredbe Zakona.

Mišljenja smo da uvođenje brojnih lektorskih službi u javnopravna i tijela državne vlasti, a naročito outsourcing agencija koje će niknuti iz redova rodbine, tazbine i partijskih prijatelja, ne samo da znači još jedan ogroman trošak na teret građana i otvaranje prostora korupciji, nego i dodatno usporavanje ionako tromog birokratskog sistema.

Cijela priča o Zakonu ima izraženu politički desno-konzervativnu intonaciju, pri čemu bi skupina upravo tako orijentiranih ljudi propisivala kako govoriti i pisati te davala jezične savjete koji bi u konačnici bili samo štetni.

U insistiranju na armiji pravovjernih lektora koji trebaju ispravljati javnu upotrebu jezika, izgleda da je jedini cilj njegovo čišćenje od „srbizama“.

Jezici redovito razmjenjuju riječi, pa strane riječi već stoljećima ulaze i u naš jezik. Zbog njih on nije nimalo manje naš i one sigurno nisu ugrozile naš jezični ili nacionalni identitet.

Iako se u prijedlogu ističe da se neće dirati u slobodu književnoumjetničkog izražavanja ili u privatni govor, stalna kontrola i pritisak od strane zamišljenog Vijeća – proizvodila bi strah i jako brzo dovela do autocenzure. Takav perfidni oblik kontrole i ograničavanja jezične kreativnosti nije prihvatljiv.

Budući da Ustav već propisuje kako je u Hrvatskoj u službenoj upotrebi hrvatski standardni jezik (i latinično pismo), a standard je određen pravopisom, gramatikom i rječnikom – u Hrvatskom društvu pisaca smatramo da je ovakav dodatni Zakon u biti nepotreban. U njemu se pretenciozno proširuje decidirani stavak Ustava, a jedini učinak mu može biti stvaranje temelja za sve rigoroznije ograničavanje upotrebe jezika koji se razvijati može jedino kroz slobodnu upotrebu, trajnu javnu raspravu i poticanje književnoumjetničkog izražavanja. Čini se kako je važno opetovano iskazivati moć ideologije, a za to se iskorištava pomoć onih koji namjeravaju preuzeti jezičnu vlast.

Izražavamo čvrsto protivljenje jezičnoj politici zasnovanoj na ideologiji podjela i ograničavanja, jer bi dovela do zatvaranja hrvatskog jezika prema drugim, potpuno razumljivim jezicima iz susjedstva, a time i prema društvima s kojima u velikoj mjeri dijelimo život.

Zbog svega toga Upravni odbor Hrvatskog društva pisaca ulaže prigovor na stvaranje ovog Zakona i tražimo da se prijedlog povuče iz procedure".