‘Hrvatski Decameron‘ Tomislava Čadeža je najbolja naša proza izišla na temu pandem(on)ije!

Sve što ja pišem je veliko - jednom je tako Stanislaw J. Lec (1909. - 1966.), poljski pjesnik i aforističar, odgovorio zabadalima koje je (baš!) zanimalo hoće li on, osim zbirki aforizama, napisati "nešto veće"! Na sličan bih način mogao "obraniti" našeg Tomislava Čadeža (rođ. 1969.), pjesnika i knjiž&kazališnog kritičara, koji je dao ukoričiti/uknjižiti svoje "stupčiće" ("kolumne/ice", kako je vickasti Z. Berković prekrstio taj format novinskoga pisma), objavljivane u Jutarnjem listu (uzastopno) 100 dana samovoljne izolacije ANNO Domini Covida-19 (19. III. - 26. VI.). Umjesto da napiše nešto veće, npr. knjižurinu od 600 str. ("Kratka introspekcija o fenomenu dezorijentiranosti intelektualca u doba strahotnoga okuženja Anno Domini 2020."), Čadež se samozadovoljio serviranjem fragmenata, kao malih porcija intelektualnoga otrova.

Duhovit i zajedljiv

Obrazovan po spremi, duhovit po naravi, ispisana rukopisa po praksi, zajedljiv po potrebi, dobrodušan u namjeri, Čadež se (baš!) dobro snašao u vremenu u kojemu se od njega (po profesiji) tražilo da nekako javno reagira na sveopću zbunjenost u našem (i širem) društvu à propos bauka epidemije/pandemije (koju sam otpočetka privatno nazivao "pan-demonijom").

Zašto baš on? Pa, eto, bio je redakciji pri ruci, prvo jer su bile uočene/vrednovane one kvalitete koje sam prethodno spomenuo (obrazovan, duhovit, ispisan, zajedljiv, dobrodušan... i još svašta), a drugo, jer je javnosti trebao opravdati na osnovi kojega je znanja izrastao do autoriteta na svojem najvažnijem poslu (kazališnoj kritici!). Uspio je u tome, jer je zakučastu problematiku uspio skratiti na Prokrustovoj postelji ograničenoga "stupničarsko"-novinskoga formata i navlastito jer se odrekao, koliko je god mogao, uobičajenoga dnevničarskoga "japajakanja"!

'Hrvatski dekameron' Tomislava Čadeža

Mb Books

"Dnevnik samoizoliranog intelektualca", malo suviše pretenciozno (pa i netočno, komparativno) nazvan "Hrvatski Decameron", a koji bi nam trebao dati uvid u "prvih sto dana našega novog života", zbirka je šarolikih asocijacija koje nekome, dokonome, baš nenaviknutome na samoću mogu doći kao lijek (otrov u malim dozama, e kako ga veće doze ne bi otrovale).

Zadivljuje raspon Čadežove intuitivnosti, razdražene maštovitosti koja mu je omogućila da u 100 fragmenata obiđe čitav svijet samo buljeći u strop svoje sobe, dok ga zasljepljuje bjelina ekrana njegova računala (a ne praznina "bijele stranice", prema starinskoj metafori).

Izolacija bez ševe

Čini se, da naš Karlovčanin (uže, s Dubovca) nije tih sto dana živio u strahu, već je hrabro marširao kroz svjetsku povijest, s kraja na kraj, od predbiblijskih vremena do moderne ove civilizacije, nalazeći asocijativne poveznice u najnevjerojatnijim kombinacijama. I to sve – sažeto, u kratkim duhovitim "lekcijama", intelektualno i dokumentaristički dobro potkrijepljeno, osim što mu nedostaje ono što je Giovanni Boccaccio (1313. - 1375.) u svojem "Il Decameronu" (1348. - 1353.) nudio kao bitni, slasni sastojak, a to je žensko društvo, tj. 7 djevojaka u klinču s 3 mladića, svi zajedno "samoizolirani" na ladanju, izvan onodobne Firenze, u kojoj je kuga kosila nesmiljenije nego današnji (baš!) Covid-19.

Čadež se domislio da oponaša tu "knjigu (od) deset dana", a koja se sastoji od 100 novela, da je oponaša formalno kao strukturu, ali bez ljubavnih storija o strasti, nevjeri, muževima-rogonjama, budući da moderna "samoizolacija" nije mogla dopustiti takvo frivolno grupiranje, bez "maskica" (e, ovaj deminutiv je Čadež propustio) i prezervativa (sačuvao nas sv. Stožer od takvih grešnih pomisli!)...

Tomislav Čadež

Boris Kovačev/Cropix

Ma, dobro kad već naše 21. puritansko (barem deklarativno) stoljeće, nije ni sjena raskalašenoga 14. st., onda se nije ni moglo očekivati da se išta o "tjelesnoj ljubavi" pojavi u ovom (baš!) "Hrvatskom Decameronu" (koji je, tako, izolacija bez – ševe!?).

Ali, kad već nema ševe, ima dosta šale i to, kvragu, baš o smrti: Čadež traži/nalazi po svjetskim stratištima brojke o kolektivnim smrtima (od raznoraznih okuženosti koje su ljudskom rodu naprosto privržene), ali se bavi i pojedinačnim, govoreći o onome od čega zazire. Da ovo ilustriram: u svojoj zbirci "muške poezije", naslovljene kao "lijecenialkoholik.hr" (Durieux, Zagreb, 2007... ali, pardon, točan je naslov "Lijecenikatolik", a ne "alkoholik", ali kako je meni to sve isto), Čadež ima jedan dvostih: "Najradije pišem o smrti,/zato što se plašim da mi ne pobjegne").

Trojstvo mislilaca

Zazirući od smrti, koja ga privlači, tako je Čadež i "Hrvatskom-baš!-Decameronu", dao sumornu, duboku intonaciju, baštinjenu od velikih mislilaca i ti (baš!) u trojstvu što ga čine S. FREUD (propast Ego-a i Nad-Ja), O. SPENGLER (propast Zapada), te najvažniji E. CIORAN, koji reče: "Ne roditi se jest nesumnjivo najbolje rješenje koje postoji. Ono, nažalost, nije dostupno nikome" (napisa to i moj idol, koji je odumro u 84. g.; 1911. - 1995. v. "O nedaći biti rođen"; "Jesenski i Turk", Zgb. 2013.).

Sad, kad znamo na čemu smo, tj. da smo izvorno (rođenjem) već pogreška, o kojoj ne želim mudrovati, zaokružujem prikaz usrdnom (baš!) preporukom, neka se radoznalci u ovoj duhovitoj, znalačkoj knjižici pokušaju uvjeriti kako su to "prvih 100 dana našeg NOVOG života" (što je oksimoron: umiranje kao nešto "novo", tko li izmisli ovu frazetinu?) ono što moramo ostaviti iza sebe (kao u WC-u).

Čitajmo "Hrvatski Decameron" (makar i ne ševili?), jer nešto bolje na temu PANDEMONIJUMA u našoj prozi nije stvoreno!