HRVATSKI ZVUKOPIS Aplikacija će pokrivati 50 lokacija u Zagrebu tako što će se na mobitelu pojavljivati kratka priča hrvatskog pisca vezana uz nju

Kako bi bilo šetati ulicama Zagreba slušajući na mobitelu kratke priče koje bi izgovarali glasovi glumaca koje dobro poznajemo? Mali tekstovi, ne previše riječi, dovoljno dugački da nas zainteresiraju, ali ne umore. Urbane priče o temama koje razumijemo ili pak, ovisno o tome kuda šećemo, priče o životima nekih ljudi koji su važni na grad.

Jelena Remetin ima odgovor. Bilo bi to izvrsno, kaže, i zato je osmislila projekt koji upravo to omogućava na gradskim ulicama. Na Fakultetu elektrotehnike i računarstva već se radi na aplikaciji “Hrvatski zvukopis”, a iza projekta je odlučila financijski stati i Turistička zajednica. Autori priča su pozvani i do sredine srpnja oni koji se odluče uključiti u projekt poslat će svoje priče. Neki su već prihvatili posao, a među njima su Mani Gotovac, Pero Kvesić, Sanja Pilić, Silvija Šesto, Davor Špišić, Branka Valentić, Korana Serdarević... Izbornica priča je Marina Vujčić, obradom zvuka bavit će se Damir Šimunović, a nositelj projekta je umjetnička organizacija Yelo.

Čuvanje jezika

- Ideja je bila da su priče kratke. Ljudi danas malo čitaju, a i kod nas te kratke priče nisu baš popularne. Zato sam sve to spojila, nastojeći popularizirati i čitanje i kratke priče, ali poštujući činjenicu da ljudi nemaju mnogo vremena. U srži na neki način, premda nam manjka vremena i koncentracije, svi mi i dalje volimo slušati priče. Ovo je višegodišnji projekt koji radimo danas za neko buduće vrijeme, iz kojega ćemo sačuvati neku zvučnu memoriju - kaže Remetin i dodaje kako trenutačno čeka dozvole za postavljanje modema na stupove diljem grada. Svaki od njih preko GPS-a i Bluetootha slat će priču. Njih bi trebalo biti 50, od toga će samo deset biti povijesnih, vezanih za određenu lokaciju ili osobu. Tako će se, primjerice, uz Zagorkin spomenik u Tkalčićevoj ulici moći saznati više o životu naše slavne književnice, njezinim borbama, patnjama i svemu što je napravila za žene u novinarstvu, kao i književnosti.

Stvaranje arhive

- Odlučila sam da bi jednu priču napisali gimnazijalci. Možda i više, ovisi o odazivu, kao i tome kakve bi priče bile. Naime, njihov je jezik specifičan, brzo se mijenja i zato bi ga bilo dobro imati sačuvan. Zvuk je taj koji me fascinira jer je ovo svojevrsna izložba. Na neki način je ovo zvučni festival kratkih priča - pojašnjava Remetin i dodaje kako bi voljela da se priče svake godine mijenjaju i da se stvori arhiva koja se uvijek može poslušati. Ona bi bila mjesto na kojem je sačuvan jezik nekog vremena koji je specifičan i na taj se način čuva od zaborava.

Fascinacija zvukom

Njezin interes za zvuk počeo je prije nekoliko godina. Ova hrvatska umjetnica s pariškom adresom dugo se bavila isključivo slikarstvom i filmovima, no s vremenom je počela primjećivati da smo često vrlo nesvjesni zvuka. Primjerice, kada gledamo film, doživljavamo slike, dok nismo ni svjesni svih šumova i tonova koje smo čuli jer ih ne primjećujemo na istoj razini. U Laubi je prije nekoliko godina imala izložbu koja je uključivala nekoliko velikih svjetlećih panoa koji su predstavljali prostorije u stanu. Svaki od njih je imao QR kod, a ljudi su skeniranjem u aplikaciji mogli birati na koji kat zamišljene kuće odlaze i što slušaju. U jednom stanu su se ljudi svađali dok su gledali televiziju, u drugom su tulumarili, u trećem je bila smještena jedna tvrtka, a četvrti je bio prazan. U njemu je živio duh koji je pričao svoju priču. Svaki je zvuk bio pomno odabran, a naglasak je bio upravo na njemu.

- U priču sa zvukom zaplela sam se radeći na jednoj francuskoj produkciji filma. To me odvuklo u nekom drugom smjeru od onoga što sam prije radila. I dalje slikam i izlažem, naravno, no u sve izložbe sada uključujem zvuk - pojašnjava Remetin koja je u siječnju ove godine napravila zanimljiv i duboko uznemirujući projekt u Zagrebačkom plesnom centru. “Za vs. protiv” bavio se temom nasilja i pitanjem gdje se svaki od nas nalazi u odnosu nasilja, a u sve je uključila i suvremeni ples, pet filmova u virtualnoj stvarnosti (VR) i nekoliko priča. U prostoru se nalazila odjeća s etiketama, na kojima je umjesto cijene pisao neki članak Kaznenog zakona koji zabranjuje određenu vrstu nasilja. Iako je željela pokriti razne vrste, na kraju se fokusirala na seksualno nasilje.

- Uvijek je pitanje gdje si: jesi li nasilnik ili žrtva, kao i je li moguće biti neutralni promatrač. Svaki posjetitelj preuzeo je neku ulogu u nasilnom odnosu, slušao i gledao. Na glavi su imali VR naočale i zakoračili su u neku drugu stvarnost, postajući sudionici nečega. Neki su skidali slušalice s ušiju i izlazili. Rekli su mi da je ono što su čuli super, ali da oni to više nisu mogli slušati - kaže Remetin.