BEOGRAD - Ovogodišnji sajam traje u znaku lakonskog slogana “More knjiga”. Gledamo ga na plakatima po gradu, u svim novinama i u prigodnim emisijama na svim televizijama. “More knjiga”, smijuljit će se samozadovoljno nacionalist u našim srcima, kad Srbija i nema drugo more osim tog.
A onda čim kupimo ulaznicu (cijena oko dvadeset sedam kuna), pa prvi put prošećemo sajmom, koji je ove godine veći i prostraniji za cijelu jednu dvoranu, pa vidimo i knjige, i ljude, i njihov šušur, pomišljamo kako je Srbija blagoslovljena tim svojim jednim morem i kako joj more knjiga, možda, više vrijedi nego nama ono naše najljepše, s tisuću otoka i za požar spremnim kanaderima. I naravno, kako to svake godine ovih listopadskih dana biva, do zadnjega dana sajma vodit ćemo, što u sebi, a što okolo, po Beogradu i po ekranima beogradskih televizija, taj naš vječni srpsko-hrvatski dijalog. Od ove godine uveden je i popratni debatni program, koji je uredila profesorica i spisateljica Vladislava Gordić Petković, u kojem se svakodnevno raspravlja o aktualnim književnim temama, pa onda i o onoj s naslovom “Slike iz susedstva”.
Čudnovati kljunaši
Pitaju me zašto interes za srpsku književnost u Hrvatskoj nije proporcionalan interesu za hrvatsku književnost u Srbiji. Odgovaram - zato što u medijima ne postoji ni interes za hrvatsku književnost u Hrvatskoj, pa pripovijedam kako su po novinama ukinute kulturne rubrike i kako se bivši književni kritičari od čudnovatih kljunaša i kljunašica trude načiniti pisce za jednu sezonu. Ljudi šire oči i ne znaju bi li mi vjerovali.
Novostečena prtljaga
Glupo bi bilo govoriti koji su naslovi obilježili sajam. Ima ih na stotine i tisuće. Ispravnije je nabrojati dio onoga što kao novostečenu prtljagu nosimo doma: William Wollman: “Centralna Evropa” (golemi roman američkoga pisca, posvećen Danilu Kišu i dvadesetom stoljeću), Radmila Lazić: “Zvezde su lepe, ali nemam kad da ih gledam” (nevjerojatno zabavna i moćna antologija srpske urbane poezije, u čijem je sastavljanju autorica, inače velika srpska pjesnikinja i angažirana intelektualka, bila vođena s desetak samoodabranih načela, primjerice - “pesma mora nešto da govori”, zatim “pesma mora da bude za nekog napisana, nekome upućena, odnosno, pesma ne sme da misli ni na koga i ni na šta”), onda knjiga Saše Ćirića: “Užici hermeneutike” (kolumne, članci i eseji o književnosti mladoga, politički i poetički radikalnog kritičara), Bogdan Bogdanović: “Zelena kutija”, Michel Kaplan: “Vizantija”… I još tridesetak drugih naslova.
Alternativni sajam
Na kraju, odlazimo i u Centar za kulturnu dekontaminaciju, gdje Ivan Čolović sa svojom kanonskom i kanonizirajućom edicijom Dvadeseti vek iz protesta održava alternativni sajam, gdje kupujem desetak njegovih novijih naslova, između ostalih i novu knjige lingvista Ranka Bugarskog i Splićanina nastanjenog u Americi Vjekoslava Perice. Na kraju, zavirujem prijateljima po vrećicama, oni su nakupovali neke sasvim desete naslove.
Moglo bi vas zanimati i kako su na sajmu prošli naši. Hrvatski nacionalni štand bio je lijep i prostran, veći od svih drugih nacionalnih štandova, a vrlo su se primjereno i vidljivo predstavili i nakladnici koji imaju registrirane tvrtke u Srbiji, te nekoliko hrvatskih knjižara. Na predstavljanje svojih knjiga, objavljenih kod beogradskih izdavača, došli su Drago Glamuzina, Stela Jelinčić, Renato Baretić i drugi. Eno ih, nešto pričaju, zarobljeni pred mikrofonima televizijskih ekipa. Igor Mandić sudjeluje u “Slikama iz susedstva”, a na Profilovu štandu promovira svoju nonfikcionalnu prozu, koja u Srbiji doživljava silan uspjeh, dok se Mandić tretira kao živa ikona i ultimativni klasik. Na promociju i potpisivanje mu je došao, da mu iskaže poštovanje, i sam Dobrica Ćosić. Odlazi s Mandićevom knjigom u ruci. Da, znam, i ovo će u domovini biti shvaćeno na krivi način, ali što ćemo kad domovina ima more mora, dok je ovdje riječ o knjigama i o piscima.
Antihrvatska rabota
U “Centru za kulturnu dekontaminaciju”, pred brojnom publikom koja što sjedi, što stoji jedna drugoj po kurjim očima, dvosatni nastup s “Melodijama Bljeska i Oluje” imaju Lucić i Dežulović. Ne događa se to u sklopu sajma, ali nije ni sasvim mimo. Započinju s prigodnom rugalicom Biljani Plavšić, o kojoj se po Beogradu ovih dana malo govori, a nema je ni po novinama.
Atmosfera je ponovo urnebesna, lijepo je biti hrvatski pisac u Beogradu. I naravno, u publici ima raznih ljudi, samo, po običaju, nikoga iz hrvatskoga veleposlanstva.
Priča mi poznata izdavačica kako je hrvatskom atašeu, tojest - da tako kažem - atašejki za kulturu govorila o hrvatskim piscima, a dama se zgražala, da bi joj na kraju priznala kako joj je omiljena knjiga - Tajna.
Eto, vidite, odgovaram joj, takve oni šalju u Beograd. Važno im je da Srbi puše hrvatske cigarete i sipaju Vegetu u čorbu, a književnost doživljavaju kao antihrvatsku rabotu. Ama nije moguće, čudi se izdavačica! Jest, moguće je, odgovaram dok se mimoilazimo s Borisom Tadićem kojega, srećom, ne poznajemo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....