TRANSGENERACIJSKE TRAUME

IGOR ŠTIKS 'Iznenađen sam plasmanom na Amazonovoj listi. No ima puno čitatelja koje zanimaju bolne teme iz europske povijesti'

 Damir Krajač / CROPIX

Na engleski recentno prevedena “Elijahova stolica” Igora Štiksa (u engleskoj verziji “The Judgment of Richard Richter”) u samo nekoliko je tjedana stigla na prvo mjesto najprodavanijih knjiga Amazonove Kindle First edicije u kategoriji povijesnih romana te na sedmo mjesto najprodavanijih knjiga općenito.

Biti uvršten u Kindle First, Amazonov izdavački program dostupan jedino u Americi, znači da čitatelji elektronskih knjiga, kojih u SAD-u ima na milijune, taj naslov mogu čitati u pretprodaji. Štiksov roman u papirnatom izdanju te kao e-knjiga na engleskom izlazi 1. rujna i tad će biti dostupan za cijeli svijet, a u Kindle First programu čitatelji do njega mogu već od početka kolovoza. Iznenađenje je da se roman probio do Amazonove liste i da tamo dobro kotira, jer, nije riječ o bestseler temi, knjigama kakve pišu J.K. Rowling ili Marc Levy

Univerzalna tema

Pokušavajući razumjeti naoko hrabar izbor urednika Kindle First edicije, jer u “Elijahovoj stolici” riječ je o u neku ruku klasičnoj fikciji s temama koje nisu bliske prosječnom američkom čitatelju, pitam autora što misli zašto su se urednici tematski nelagano, nešto zahtjevnije štivo poput “Elijahove stolice” odlučili uvrstiti u Kindle First? “I sam sam bio iznenađen. No, postoje čitatelji koje jako zanimaju bolne teme europske povijesti poput Drugog svjetskog rata, holokausta, opsade Sarajeva, raspada Jugoslavije … Razlog može biti i u tome da se radi o priči koja nadilazi svoj geografski okvir, univerzalna je jer govori o potrazi čovjeka za onim što on doista jest, a često taj put ide kroz pitanje kako smo se našli na ovom svijetu, kroz pitanje podrijetla. O tome da je to labirint, čak i zamka, svjedoči i sudbina mog glavnog junaka.”

Njegov roman je, govori Štiks, “potvrdio ‘pravilo’ da je najteže doći do prijevoda na engleski”. “Elijahovu stolicu”, u izvorniku objavljenu 2006., do sad su preveli na 14 jezika, postoji mogućnost i prijevoda na arapski, a engleski je, evo, napravljen tek sad i nije se dogodio zahvaljujući nekom agentu ili uredniku. Štiksov je roman, na Amazonovoj platformi za prijedloge za nove prijevode (https://translation.amazon.com/submissions) preporučila Lara Nettelfield, profesorica na njujorškoj Columbiji. Napisala im je mail u kojem stoji da bi tu knjigu trebali objaviti te argumentirala zašto misli da je tome tako. Potom je AmazonCrossing kontaktirao iskusnu prevoditeljicu Ellen Elias Bursać, koja je do sad, među ostalima, prevodila Dubravku Ugrešić, Dašu Drndić, Davida Albaharija, a koja je potvrdila mišljenje Lare Nettelfield.

Izdavač iz Iowe

AmazonCrossing na englesko će tržište uskoro staviti i novo papirnato, ali i elektronsko izdanje već prevedena “Dvorca u Romagni” koji je 2004. objavila Autumn Hill Books, mala izdavačka kuća iz Iowe u prijevodu Russella Valentina i Tomislava Kuzmanovića.

Ovih je dana Fraktura objavila i Štiksov novi roman “Rezalište”. Upućenijim čitateljima ovog autora “Rezalište” neće biti sasvim novo. Roman je, tematski, proširena verzija drame “Brašno u venama”, koju je lani objavila također Fraktura, po kojoj je Boris Liješević u produkciji SARTRA-a napravio predstavu koju smo prošlog proljeća mogli, među ostalim, pogledati za njihova gostovanja i u zagrebačkom Exitu.

Zašto roman nakon drame?

“To je priča o kojoj sam godinama razmišljao. Ostalo je jako puno toga što od nje u drami nisam rekao niti pokazao, a što sam mislio da moram ispripovijedati. Tu je roman otvorio daleko veće mogućnosti no što sam ih imao kroz dijaloge u drami”, kaže Štiks.

“Rezalište” se, makar verbalno, zbiva u svega jednoj noći u kojoj likovi pripovijedaju i režu obiteljsku povijest, međusobno se sukobljavaju izvlačeći na površinu stare račune i bolne teme koje, makar godinama ne dirane, nisu odrađene, kamoli zaboravljene. “Kako se radi o obiteljskoj večeri na kojoj se obitelj okupi nakon 25 godina, ona slijedi ritam jelovnika, od aperitiva, preko predjela do kolača i digestiva pokušava se provariti i možda svariti životno iskustvo jedne naizgled neobične, a ponešto i tipične obitelji, negdje na Balkanu u posljednjih 100-njak godina. Ono što je novo, čega nema u drami, jest da upoznajemo živote likova koje oni nisu stigli izreći na sceni, što uključuje nepoznate epizode poput ljubavnih odnosa ili uloge jednog otoka.”

Štiks se ovdje ponovo dijelom bavi njemu opsesivnim temama, ispituje kako se društveni i povijesni događaji ocrtavaju u sudbini pojedinca.

Tinejdžer David, treća generacija obitelji, odrastao u Chicagu i nedavno se s roditeljima preselio u Sarajevo, iznenađen i zbunjen, svoje najbliže, roditelje, baku i djeda, strica, začuđeno pita: “Tko ste vi, zapravo?”

“To je pitanje lajtmotiv kako ovog romana, tako i naših života. Na neki se način pojavljuje i u ‘Elijahovoj stolici’, pitanje kako je došlo do toga da ja nastanem na ovom svijetu i zašto me ta obiteljska prošlost prati i određuje.

Gledano na kolektivnoj razini, prošlost nikada nije prošla, živa je i oblikuje našu sadašnjost. David pita što on zapravo ima sa svima njima, kad je cijeli njegov život negdje drugdje. Negdje u dalekom Chicagu. Odrasli nemaju uvjerljiv odgovor, mogu tek pokušati ispričati priču o svojim životima koja je uvijek puna rupa. U tom smislu ti rezovi, koje nose na sebi, su njihove osobne iskaznice, svjedočanstvo o njihovim životima. Ali i sam David iz Amerike dolazi s nekim rezovima i ožiljcima na tijelu, i egzil u kojem jer rođen, iseljenje koje su odabrali njegovi roditelji, nije se također pokazao uspješnim rješenjem.”

Moć književnosti

Koliko je bitno obiteljsku povijest znati, “imati” je na svjesnoj razini, može li nas to zaštititi od transgeneracijske traume? “Mnogi psihijatri i psihoterapeuti će reći da transgeneracijska trauma definitivno postoji, da unuci žive drame djedova i baka. Pogotovo žive ono što nije izrečeno, što je skriveno i što se skrivalo, ono što se kao i u ‘Rezalištu’ pokušalo izrezati škarama, u namjeri da se nove generacije - zaštite. Takva zaštita nerijetko se pokazuje vrlo opasnom. To se često događa s iseljenicima i izbjeglicama, kad se, negdje tamo gdje već žive, suoče s kontradikcijama vlastitog života, kad sukobi koje proživljavaju u novoj sredini aktiviraju stare i potisnute. To se događa prvoj, ali i drugoj generaciji … onda se djeca nađu u situacijama koje otvaraju Pandorinu kutiju.”

Štiks je to, priča, gledao u Americi, gdje je proveo četiri godine, studirajući na čikaškom Northwestern sveučilištu.

Koliko je, baš zbog transgeneracijske traume, bitno da se prošlost ispriča generacijama koje je nisu osobno doživjele? “Jako je bitno. Makar je ponekad sama želja da se govori nedovoljna da bi se proradila transgeneracijska trauma. Jer pitanje je, što ćemo doista reći djeci? Možda književnost tu ima posebnu moć, jer se bavi sivom zonom između izgovorenog i skrivenog, učinjenog i neučinjenog, svjesnog i nesvjesnog.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 11:21