ODLAZAK LEGENDARNOG UMJETNIKA I PREVODITELJA

Ima li kuće u Hrvatskoj bez knjige s bilješkom: Uredio Zlatko Crnković

 Darko Tomas/CROPIX
Osim kao urednika slavnog Hita, pamtit će ga se i kao vrsnog prevoditelja više od 150 važnih djela

Zlatko Crnković, legendarni hrvatski urednik, prevoditelj i pisac, pokopan je jučer u Zagrebu. Preminuo je 2. studenoga u 82. godini života, a po želji obitelji, vijest je objavljena tek nakon posljednjeg ispraćaja.

Zlatko Crnković je kao prevoditelj i kao urednik oblikovao čitateljske ukuse brojnih generacija. On je bio osoba koja je stajala iza Hita, najprepoznatljivije i najuspješnije biblioteke ovih prostora, edicije koja je postavila i koncepcijske i dizajnerske standarde. Bio je čovjek koji je prvi dokazao, kako je svojedobno napisao kolega Željko Ivanjek, da socijalistički građani kupuju lijepu književnost. “I pokazao da je pojedinac uz podršku publike (danas javnosti) jači od vlastodržačkih foruma i diktatora. Samo jedan primjer: tko je doveo Milana Kunderu u Hrvatsku?”

UMRO Z. CRNKOVIĆ 'Nema obitelji koja ne posjeduje barem jednu knjigu s njegovim potpisom'

Milijun za Slamniga

Crnković je, kako je kasnije pričao, znao da je Hit uspio nakon objave “Ljubavne priče”. “Ubrzo nakon toga postali smo poznati kao biblioteka čiji su se naslovi kupovali bez nekog predznanja o knjigama koje smo izdali.”

Crnković je kao malo tko znao kako se balansira između visoke i tzv. zabavne književnosti. “Objavljivao sam i klasike i nove vrijedne knjige, ali i trivijalnu književnost. Na taj način sam privlačio razne slojeve čitatelja. To je bilo važno”, isticao je.

Zarana je shvatio kako mjesto neke knjige na američkoj listi bestselera ne znači uspjeh kod nas, a u potrazi za novim naslovima neprestano je tragao; obilazio sajmove, bio pretplaćen na sve relevantne časopise i aktivno se služio prednostima znanja četiri jezika. Nije zapostavljao ni domaće autore, a jedna od slavnijih priča domaće povijesti izdavaštva jest ona kako je Ivanu Slamnigu dao milijun dinara, tad nezamisliv iznos, na temelju kartice sinopsisa romana “Bolja polovice hrabrosti” i nije odustajao dok ga Slamnig nije napisao. U biblioteci Hit izlazili su tako romani Pavla Pavličića, Alojza Majetića, Gorana Tribusona te ponajboljih autora bivše Jugoslavije kao što su primjerice Kapor i Pekić.

Otvoreno je pričao o svojim pogrešnim procjenama, od kojih je možda najpoznatija ona o odbijanju “Grobnice za Borisa Davidoviča” Danila Kiša. Formalno, Kiša nije odbio nego mu je rekao da je Hit popunjen sljedećih šest mjeseci, ali da “Grobnicu” može objaviti odmah u sklopu biblioteke ITD, što je veliki pisac glatko odbio, a Crnkoviću poslao bijesno pismo koje smo prije nekoliko godina objavili u Jutarnjem.

Hit nije bila njegova jedina biblioteka. Tu su i biblioteke Evergreen i ITD, također u sklopu Znanja, zatim knjige u izdanju izdavačkih kuća Otokar Keršovani i Mladost, te biblioteke “Zlatko Crnković vam predstavlja” u izdanju Algoritma. Sve skupa, stotine naslova za koje se često govori da nema kućanstva u Hrvatskoj bez barem jednog naslova s napomenom - uredio Zlatko Crnković.

Kako se prevodi?

Što se tiče ne manje važnog dijela Crnkovićeve karijere, pamtit ćemo kao vrsnog prevoditelja koji je tijekom 50 godina preveo više od 150 djela, mahom ponajboljih ruskih, engleskih, njemačkih i francuskih autora druge polovice 19. i 20. stoljeća, pa ne čudi što je fotografkinja Nina Đurđević, kad smo radili s njime intervju nakon što je dobio nagradu Iso Velikanović za životno djelo, ustvrdila: “I on bi mogao u onaj niz - odabrao Đelo Hadžiselimović, pročitao Miljenko Kokot, preveo Zlatko Crnković...”

Prevoditeljsku karijeru počeo je s Tolstojevom pripovijetkom “Dva husara”, a na njegovoj su listi, među ostalima, Dostojevski, Gogolj, Bulgakov, Nabokov, Proust, Camus, Sartre, Yourcenar, Kafka, Mann, Dickens, Hemingway, Durrell, Faulkner, Miller, ali i Tolkien, J. K. Rowling, S. Towsend i Kästner.

Uporno je ponavljao kako su za dobar prijevod potrebna tri važna preduvjeta: talent, dobro poznavanje jezika s kojeg prevodite, ali još važnije, dobro poznavanje materinjeg jezika. U tajne zanata ga je, inače, uveo Jakša Kušan, otac njegovog najboljeg prijatelja Ivana Kušana. “Još uvijek sam skloniji ljepoti prijevoda, nego 100-postotnoj vjernosti originala”, govorio je.

Bio je nenadmašan u stvaranju kovanica pa vrijedi napomenuti kako je J. K. Rowling preko agenta od Crnkovića koji je preveo prve tri knjige serijala o Harryju Potteru tražila da potpiše kako neće zahtijevati honorar za riječi kao što su metloboj, mutnjaci, bezjaci...

Kao čovjek, Zlatko Crnković bio je divan sugovornik, otvoren i znatiželjan, operiran od malograđanskih konvencija koje zahtijevaju da se nečija veličina mjeri ozbiljnošću kojom se sam shvaća. Bio je čovjek visoke kulture, ali ona je bila sastavni dio njega pa samim time nije imao potrebu da maše s njom kao znakom svog identiteta i da se zgraža nad neukusom neprosvijećenih.

Suštinski je razumio izdavaštvo i strasno je volio sve što je povezano s njime, uključujući tračeve i intrige koje sa sobom povlače njegovi akteri: pisci, izdavači i prevoditelji. Knjige i sve povezano s njima bile su vrlo jednostavno njegov život.

Strast za knjige

Baš kao i knjige, strastveno je volio, zapravo, svaku pisanu riječ, uključujući i novine prema čijim je manama bio tolerantniji od većine naših intelektualaca. Čitateljskih navika nije se odricao ni kad su ga potkraj života počele izdavati oči, a knjige i novine počela mu čitati supruga. Nije upadao u očaj. “To je tužno, ali što ja to mogu. Starost donosi bolesti. Naprezao sam cijeli život te svoje oči pa su popustile”, istaknuo je u intervju Jutarnjem.

Stajao je iza svojih riječi i uvjerenja, ali ih nije imao potrebu nametati drugima. Bio je neobično lojalan čovjek. Nikad nisam shvaćala, recimo, dugogodišnje prijateljstvo njega i Ivana Aralice. Na pitanje o tome u jednom intervjuu odgovorio mi je: “Ljudi zaboravljaju da je Aralica u ono vrijeme bio u političkoj nemilosti i da je kao takav stekao simpatije široke publike... Dosta ljudi danas sudi Aralicu prema posljednim knjigama. Mi smo se tijekom godina sprijateljili i bez obzira na to što se s njime ne slažem u mnogo političkih pitanja, nije mi na kraj pameti raskinuti prijateljstvo”. To je ponavljao i kad diktafoni nisu bili uključeni. A treba vremena da shvatite da dosljednost takvog stava treba cijeniti.

Važni naslovi jedne iznimne karijere

Koje je svoje prijevode Crnković najviše volio

Marguerite Yourcenar: Hadrijanovi memoari

Dostojevski: Mladac

Thomas Mann: Čarobna gora

Amos Oz: Crna kutija

Julian Barnes: Flaubertova papiga

Koji su prijevodi Crnkoviću bili najteži

Kingsley Amis: Sretni Jim (prvi prijevod s engleskog)

Thomas Mann Tonio Kroeger, Smrt u Veneciji (ujedno i među najdražim prijevodima)

Edgar Allan Poe: Cjelokupni opus

Mark Twain: Huckleberry Finn

Leonid Leonov: Jevgenija Ivanovna

Kojeg je pisca smatrao svojim najvećim otkrićem

Milan Kundera (prvi je, 1969., samo dvije godine nakon što je “Šala” objavljena u Čehoslovačkoj, objavio prijevod romana u Jugoslaviji. Bio je prvi prijevod jedne Kunderine knjige)





‘Pat i Patašon’

Prijateljstvo s Ivanom Kušanom

Život Zlatka Crnkovića obilježilo je i prijateljstvo s Ivanom Kušanom, a prvi roman koji je potonji napisao zvao se “U lavljoj guduri” i bio je zamišljen kao ilustrirani roman u sveščićima o životu dvojice dječaka na Divljem zapadu. Naravno, junaci su bili on, tada desetogodišnjak, i njegov dvije godine stariji prijatelj Zlatko Crnković čiji ih je djed nazvao “Pat i Patašon” po slavnom komičarskom paru nijemog filma.

“U lavljoj guduri” nije jedini spomen Crnkovića u Kušanovoj prozi, jer kako je dobro poznato, ishodišno mjesto i inspiracija za serijal o Koku bilo je njihovo zajedničko odrastanje u Zagrebu, pa tako Kokov najbolji prijatelj ustalom i nosi Crnkovićevo ime.





Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 09:06