Stručne knjige otvaram s nelagodom. Tako je i s knjigom Janisa Varufakisa “Ima li ovdje odraslih? - Borba s europskim establišmentom” (prev. Karmela Cindrić, Sandorf).
No, kada sam je počeo čitati, pisac me ohrabrio, ne samo citatima Shakespearea. Varufakis je daleko više od bivšeg parlamentarca i grčkog ministra financija (od siječnja do srpnja 2016). Prvenstveno, ekonomski stručnjak i autor niza knjiga.
Mistifikacija ekonomije najbolji je izlaz za vlasti u problemima. A ovaj je autor demistificira, i to iz njenog središta. Ekonomija je nešto s čime se svi služimo, jer je pojednostavljujemo i svodimo na novac i troškove, no malo je tko razumije. U tom pogledu, slična je jeziku kojim se služimo, pa stoga i samo zato znamo sve o njemu.
Onda se pojave jezikoslovci i pokažu nam da su nam znanja površna i kriva. Isto rade ekonomisti. Samo što Janis Varufakis ima strpljenja s neznalicama. Osim toga, kao bivši član vlade, svojim autsajderskim položajem podsjeća na uljeza u prašini sveopćeg bankrota i međuzavisnog dužničkog ropstva.
S druge strane, kao stručnjak, koji predaje ekonomiju na mnogim katedrama diljem svijeta, Varufakis se puno lakše snašao u politici od demokratski izabranih političara. Oni u propisanom, kratkom roku moraju naučiti “sve o svemu”, a to je često nedovoljno. Politika je svetinja, a njen ekonomski dio: presudna “manjina”.
I zato se Varufakis smatra autsajderom u političkoj ekonomiji, kakva se vodi na razini EU. Na stranu to što, u ovoj knjizi, naglašava stalnu tenziju između insajdera i autsajdera. Insajderi djeluju u ekonomiji duže od političara, pri međunarodnim fondovima i bankama (MMF, Svjetska banka etc.), a autsajderi dolaze iz malih i siromašnih država s dobrim, a nemogućim idejama, npr. kako se spasiti od bankrota i sačuvati integritet.
Za naslov knjige Varufakis je uzeo izjavu Christine Lagarde, koja je na čelu MMF-a naslijedila Strauss-Khana. Njome se potužila na djetinji pristup političara i kolega problemima suvremenog svijeta. Zatim je autor, prije svega objasnio vlastitu poziciju, i to kao ekonomista, ministra i čovjeka.
Spomenuo je prevoditelja Lambrosa, “koji je nekada imao stan, posao itd.” pa je 2010., “kada je grčka ekonomija doživjela krah”, deložiran: izgubio je obitelj i postao beskućnik. Spomenuo je primjer invalida Jorgosa Hadzisa, koji je izvršio samoubojstvo 2012., kada mu je ukinuta pomoć od 280 eura.
I spomenuo je pisac svog oca Jorgosa, kojega je 1946., kao studenta uhitila i pretukla tajna policija. Trebao je potpisati dokument kojim osuđuje komunizam i njegove simpatizere; bio bi slobodan. Ali, nije to htio, premda nije bio komunist. Proveo je četiri godine u zatvoru.
Drugim riječima, Varufakis je znao za koga se bori i znao je, isto tako kolika je cijena jednog potpisa. Možda je Grčka imala bolje ministre, ali samo je Varufakis ušao u centar europske ekonomske moći i pokazao mu utrobu. Primjerice, kako je EU spasila Grčku kreditnim paketom koji se, praktički odmah vratio iz Atene njemačkim i francuskim bankama. To je bila nužda; kako i zašto objašnjava ova knjiga. I zato je vrijedna.
Varufakisov kratak boravak u politici, govori o afinitetu vladajuće ekonomije. Vjerojatno bi ostao i duže da to nije novo-europska politička ekonomija. U njoj su, ipak, trajniji ministri koji se više približe insajderima, zaboravljajući na Lambrose i Hadzise.
Ako je Frantz Fanon napisao “Prezrene na svijetu” (1973), Varufakis im je dodao “prezrene u Europi” ili EU.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....