'IMOTSKA KNJIGA' PETRA GUDELJA Priče, legende, stihovi pisca izvan struje

Treba se buditi u ranu zoru u Gorici, selu blizu Imotskog. Treba baciti u prazno Modro jezero kamen. Ili recitirati stihove Filipa Grabovca o Hrvatima koje “meću” u prve bojne redove, a poslije: “a dobitak kad se dili/ tad pitaju di ste bili”.

Umjesto toga, treba uzeti u ruke “Imotsku knjigu” Petra Gudelja (r. 1933), “raskošan izbor” iz njegova opusa o zavičaju. Ova knjiga je proza, narodna priča, legenda, stihovi, jednostavno knjiga ljubavi. Ali, izvan rodova, žanrova, za sebe, kao i pisac.

U Pavletićevoj “Zlatnoj knjizi hrvatskog pjesništva” (1970) Petra Gudelja nema, valjda zato što je radio u Beogradu. Ali, nema ga ni u panorami Aleksandra Petrova “Poezija jugoslovenskih naroda - tokovi - opredeljenja”, časopis Delo, br. 1., januar 1975. Bio je izvan struje, kako u Zagrebu, tako u Beogradu.

U međuvremenu, objavljivao je knjige, neki su ga kritičari hvalili, no ostajao je izvan hrvatskog, s jedne, i jugoslavenskog korpusa s druge strane. Od svih zabranjenih a velikih djela, koja su se čekala nakon preokreta, od svih pisaca koji su trebali doći s emigrantima, onaj od najvećih, a to je Petar Gudelj, tvrdi povjesničar književnosti Slobodan Prosperov Novak, došao je kao unutrašnji emigrant, vratio se iz Beograda u Zagreb i produžio u Bašku Vodu.

Njegove zbirke stihova prepoznatljive su po škrtosti riječi, jasnoći i oštroumnosti. Kako se Mak Dizdar oslanjao na stećke, Gudelj je našao uporište u Grabovca i Miošića, u usmenoj predaji svojih i svojte, u narodnoj pjesmi. Pa i u gangi. U sazvučju pučkog, narodnog i osobnog, u suglasju težnje i okolnosti, mogućnosti i toga što izrasta u sudbinu. Ravnotežu je uspostavljao na bijelom listu papira.

Kada je “upao” u hrvatske antologije, našao se igrom slučaja između dvojice preminulih pjesnika, Dubravka Škurle i Tončija Petrasova Marovića. Tako mu je presudila godina rođenja, bar u Mrkonjićevim “Međašima” (2004). Od tri izabrane pjesme “Zemlja u jeziku” najbolje uvodi u “Imotsku knjigu”: “Imam zemlju u jeziku./ Imam jezik u zemlji”.

Do 1993. objavio je Gudelj 14 zbirki pjesama, pa ih pretiskao s još šest neobjavljenih, u “Golubicama nad jamama”. Sa životnog puta donio je i pregršti zavičajnog štiva koje je objavljivao pomalo: “Moja Imota: zemlja, nebo, ljudi” (1991), “Put u Imotu” (1997) - iste godine, ‘97. izlazi i “Zmija mladoženja”, koja također, sa spomenutim naslovima čini dio predmetnutog djela. Pored njega “snig okopni oko Imockoga”.

Dosta je prelistati rječnik - Imotiana - na kraju “Imotske knjige”, da joj se ulovi nit. Kad opisuje argonaute, pisac napominje: “Vraćajući se iz Kolhide s Medejom i zlatnim runom, Jadranom, s Vrulje se na jedan dan svratili u Crljeno jezero”.

Mitotvorni Gudelj opisuje bajam: “krško lirsko drvo, mladić koji u ožujku obuče plamenu košulju, pa pjevajući od sela do sela, sa sila na silo, prosiplje latice po putu. U krošnji, u kosi, nosi roj pčela, toči bajamov med”. Pod “Brdo” upisuje: “Kuću ste zatvarali brdom.” Od starih knjiga ističe “Cvit razgovora naroda i jezika Iliričkoga aliti rvackoga.” I svjestan je jedinstvenog predšasnika: “Gorio i govorio svojim hrvatstvom i imoćanstvom taj fra Filip Grabovac“.

Pod “Doci” bilježi: “Iz dolaca nicali, othranili nas doci. Dlani zemlje nad ponorima, zaustavljene, što je vode nisu odnijele u donji svijet” itd. Evo šta “učini” dolac u pjesmi u prozi: “Usta su joj bila puna kozjega sira i smijeha”: “Pozvali me brati ljubice. U dolac iz kojega je nikla./Ugazili u dubok šušanj: dubov, grabov, jasenov. Za nama se zatvorila šuma”.

Među Imoćanima koje je Gudelj birao po Božjem daru ili isto takvom poslanju, od njih 17-tero, spomenut ću dvojicu. (Jedino žensko jest Hasanaginica.) Ivan Raos: vlasnik kostela i mjesečine u Medovu Docu; prodavao mjesečinu i med. Ante Bruno Bušić: “Idući putevima hrvatskih sanjara i revolucionara, stajući u Matoševe stope, postade trubačom sa Seine. Kud god je išao, dokle god dopirao, za njim išla, u njegove stope stajala Udba-smrt.”

Pisac Petar Gudelj nastavlja posao svog pretka Šimuna Mate Gudelja iz XVIII. stoljeća. Pokazuje ljepotu hrvatskog jezika, prizivajući Ujeviće, i Augustina Tina i Matu, imenovane i neimenovane stiliste; podsjeća na prijatelje iz imotskoga kraja kojima su i jučer i danas zavidjeli baš na jeziku, od Vuka do bezimenog bezvuka. Tamo gdje povijest, predaja i legende postaju život počinje umjetnička riječ Petra Gudelja. Je li ona pjesma u prozi ili proza u pjesmi zavičaju, nek se svatko „snađe“ sam.