IMRE KERTESZ Jedan od najvažnijih pisaca proteklih pola stoljeća ostavio djelo obilježeno strahotama holokausta, ali i apelom protiv svih diktatura

ZAGREB - Romanopisac, esejist i prevoditelj, mađarski nobelovac Imre Kertész, smatran jednim od najvažnijih pisaca druge polovice 20. i početka 21. stoljeća, koji je umro u četvrtak u 86. godini, za sobom je ostavio djelo obilježeno strahotama doživljenim u holokaustu, ali i "apelom protiv svih diktatura".

"Bio je jedan od onih europskih židovskih pisaca koji nisu mogli pripadati samo jednoj naciji, zbog svih trauma koje je preživio i univerzalnoga pogleda njegova djela na holokaust", rekao je za France presse Gabor T. Szanto, urednik mađarskoga književnog časopisa Szombat.

Kao Židov kojega su progonili nacisti, a potom i pisac koji živi pod represivnom mađarskom komunističkom vlašću, Kertész je preživio najgore patnje 20. stoljeća i pisao o njima u svojim istodobno izravnim i profinjenim proznim djelima.

Nobelovu nagradu dobio je 2002. godine za djela u kojima, kako je navedeno u obrazloženju, nacističke logore smrti prikazuje kao "krajnju istinu" o tome koliko nisko ljudska bića mogu pasti. "On je jedan od malobrojnih koji su to uspjeli opisati na način koji je odmah prihvatljiv čitatelju koji nije dijelio njegovo iskustvo", rekao je tajnik Švedske akademije Horace Engdahl 2002. godine.

Hrvatskoj je publici poznat po nizu knjiga, koje je sve prevela Xenia Detoni, a većinu je objavio nakladnik Fraktura - "Čovjek bez sudbine", "Likvidacija" "Kadiš za nerođeno dijete", "Fijasko", "Engleska zastava", "Dnevnik s galije" i "Dosje K.", te jednu Durieux, "Jezik u progonstvu".

"Jedan od ključnih autora koje trebamo čitati da bismo razumjeli i prošlost ali i vrijeme u kojem živimo"

Glavni urednik Frakture Seid Serdarević smatra da je riječ o piscu koji bez sumnje spada među nekoliko najvažnijih pisaca druge polovice 20. i početka 21. stoljeća. "Kertész je bez sumnje, uz Prima Levija i Jorgea Sempruna, jedan od najvažnijih pisaca koji je pisao o holokaustu, a njegovo remek-djelo, 'Čovjek bez sudbine', u kojemu iz perspektive 14-godišnjeg dječaka opisuje svoje odvođenje u Auschwitz, sve ono što mu se događa u logorima smrti, te svoj povratak u Budimpeštu nakon groznih iskustava holokausta, možda je knjiga koja najtočnije, najpreciznije i, s druge stane, najbolnije pokazuje što su bili koncentracijski logori smrti", kazao je Serdarević Hini.

"Svojim cjelokupnim djelom, u kojem konstantno govori s jedne strane o strahotama holokausta, pitanjima kako je moguće živjeti s takvom tragedijom u sebi, ali i pitanjima života u jednom rigidnom socijalističkom sistemu, esejima u kojima se obračunava s nacizmom, neonacizmom itd., Imre Kertész i dalje je jedan od ključnih autora koje je potrebno čitati da bismo razumjeli i prošlost ali još više i vrijeme u kojem živimo sada", dodao je.

Roman koji ga je definirao kao pisca, roman o dječaku koji preživi koncentracijski logor, o stradanju i sudbini čovjeka u beznadnom svijetu, "Čovjek bez sudbine" (na hrvatskom objavljen u izdanju Frakture i prijevodu Xenije Detoni 2003.), Kertész piše između 1960. i 1973., ali ga mađarski režim odbija objaviti.

"Između 1961. i 1973. petstotinjak sam puta počeo pisati roman 'Čovjek bez sudbine' kako bih pronašao distancu, strukturu, okvir u kojemu riječi mogu zaživjeti", rekao je svojedobno Kertész.

Napokon objavljen 1975., roman ostaje bez ikakva odjeka u Mađarskoj, o čemu je Kertész poslije napisao roman "Fijasko", objavljen 1988., kao drugi dio trilogije koju zaključuje "Kadiš za nerođeno dijete" (1990.), roman posvećen djetetu koje junak odbija imati u svijetu koji je dopustio da se dogodi holokaust.

On o "svojoj sudbini pripovijeda s ljubavlju prema životu, o kojemu govori gotovo s radošću", primijetio je 2002. njegov prijatelj povjesničar i novinar François Fetjö ističući "proturječnost i posve neobičnu napetost" njegova djela, koje je zbog toga često neshvaćeno, posebno u njegovoj zemlji.

Kertész mu je uzvratio objasnivši da je on "činjenice iznio onakve kakve jesu, a ne onakve kakve se pojavljuju u svijesti".

Dodjeljujući mu Nobelovu nagradu, Švedska je akademija roman "Čovjek bez sudbine" ocijenila kao djelo "koje se bavi krhkim iskustvom pojedinca suočena s barbarskom arbitrarnošću Povijesti i brani njegovu individualnu misao od pokoravanja političkoj moći".

Tu je "barbarska arbitrarnost" Kertész, pisac čija djela često uspoređuju s onima Talijana Prima Levija, Španjolca Jorgea Sempruna ili Amerikanca Elieja Wiesela, redovito osuđivao u svojim djelima.

"U Auschwitzu sam bio dijete. Ono što sam tamo proživio, razumio sam tek pod komunističkom diktaturom, koja nikad nije voljela moje knjige jer je osjećala da u sebi nose eksploziv: svojevrstan poziv protiv svih diktatura, a ne samo nacističke", rekao je Kertész kada mu je dodijeljena nagrada.

Rođen u Budimpešti 9. studenoga 1929., Kertész je deportiran u Auschwitz 1944. u svojoj 15. godini, a zatim u Buchenwald u istočnoj Njemačkoj, gdje je dočekao oslobođenje. Vrativši se poslije rata u Budimpeštu, zapošljava se kao novinar, no ostaje bez posla 1951. godine kada je njegov list prisiljen stati na liniju komunističke partije.

Ostala su mu djela "Izviđač" (1977.) i "Engleska zastava" (1991.) o Mađarskoj revoluciji 1956. godine. Zanimljiva je i njegova dnevnička proza "Dnevnik s galije" (1992.) i "Drugačiji ja: kronika metamorfoze" (1997.).

Eseji i predavanja sakupljeni su u knjigama "Holokaust kao kultura" (1993.), "Trenuci šutnje dok vod za smaknuća puni" (1998.) i "Jezik u progonstvu" (2001).

Roman "Likvidacija", objavljen krajem 2003., trilogiju o stradanju pretvorio je u tetralogiju, a 2006. objavljuje "Dosje K". Godine 2005. po romanu "Čovjek bez sudbine" mađarski redatelj Lajos Koltai snimio je igrani film.

Dobitnik je Književne nagrade Bran­den­burga 1995., Leipziške književne nagrade 1997., Herderove nagrade 2000., Ehrenpreis Robert-Bosch-Stiftunga 2001. i Hans Sahl-Preis 2002. Prvi je mađarski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Od 2001. do 2013. živi i radi u Berlinu, gdje nastaju njegova zadnja djela, a potom se vraća u rodnu Budimpeštu. Bolovao je od Parkinsonove bolesti i rijetko je napuštao svoj dom, gdje je i umro u četvrtak u četiri sata ujutro, kako je objavio njegov mađarski izdavač.