IN MEMORIAM Ruth Rendell bila je ključna autorica krimića 20. stoljeća

Eunice Parchman, junakinja romana “Presuda u kamenu” (Judgement in the Stone, 1977.) Ruth Rendell, sluškinja je u obitelji srednje klase. Gospođa Parchman ubit će u romanu vlastite poslodavce.

Ali, neće ih ubiti zato što su prema njoj bili zli. Naprotiv, obitelj Coverdaleovih dobronamjerni su liberali koji s Eunice postupaju brižno. Razlog zašto će Eunice ubiti poslodavce Ruth Rendell u svojem će romanu ispisati lakonski i hladno već u prvoj rečenici: “Eunice Parchman ubila je obitelj Coverdale zato što nije znala čitati i pisati”.

Eunice Parchman bila je disleksična. Sa stidom je skrivala svoj hendikep. Taj stid, u smjesi s klasnim proturječjem, dovest će do četverostrukog ubojstva.

“Judgement in the Stone”, roman koji će polovicom 90-ih izvrsno ekranizirati Claude Chabrol, knjiga je koja poput malog kompendija sadrži sve ono što karakterizira književnost Ruth Rendell. Brižljivo čuvane tajne, osobne povijesti koje funkcioniraju kao opasno minsko polje, klasna proturječja, psihopatologija - to su bile “sirovine” iz kojih je ova autorica gradila svoju prozu.

Pod pseudonimom

Ruth Rendell, jedna od najvažnijih autorica krimića 20. stoljeća, više nije među živima. Preminula je u subotu u 85. godini života od posljedica moždanog udara, nakon što je u pola stoljeća karijere ispisala 66 romana i devet zbirki priča. Književni svijet tako je izgubio autoricu koja je reformirala uvelike okoštali britanski “whodunnit” krimić i približila ga mračnoj poetici američkog noira i southern gothica. Ujedno, književnost je izgubila autoricu koja je, slično kao le Carre, ili Patricia Highsmith, ili Graham Greene, izmicala dihotomiji “visoke” i “niske” književnosti, autoricu koja je pisala žanrovski uspjele i napete krimiće, ali ujedno i duboku, slojevitu prozu. Kao i mnogi plodni pisci, Rendell je imala i slabijih knjiga. No, njezini najbolji naslovi, a takvih je barem desetak, daleko su bolja književnost od razvikanih perjanica “visoke” literature.

Ruth Rendell (1930.) u prozi je debitirala 1964. krimićem “From Doon with Death”, prvim od njezina 24 krimića u kojima je glavni junak inspektor Wexford. Riječ je o ciklusu po kojem je u Britaniji najpoznatija, no kod nas nisu prevođeni, a diljem svijeta uglavnom su ih zasjenili Rendelličini samostalni romani. Tijekom idućih desetljeća Rendell će poput neumornog proznog dizelaša izbacivati najmanje roman godišnje, izmjenjujući romane o Wexfordu i samostalne knjige. Od 1986. (“A Dark-Adapted Eye”) počet će pisati i pod pseudonimom Barbara Vine. Pod njim je objavila 14 romana koji su, barem načelno, trebali biti nešto manje žanrovski, no osobno nisam nikad uviđao razliku između njenih “Vine” i “Rendell” knjiga. Pod pseudonimom Barbara Vine objavila je i meni osobno najdražu knjigu, “Dimnjačarev sin” (1998.), kao i posljednju knjigu prevedenu na hrvatski, gorku vivisekciju britanske političke klase “Rođendan” (2008).

Već od kraja 70-ih Rendell je afirmirani krimi pisac s nizom žanrovskih nagrada. Ali, punu kanonizaciju doživjet će polovicom 90-ih nakon što se u kratkom razmaku pojave dvije zapažene filmske adaptacije njezinih knjiga. Godine 1995. Chabrol po “Presudi u kamenu” snima “Ceremonie/Izvršenje”, s Isabelle Huppert i Sandrine Bonnaire, svoj posljednji važni film te film s kojim je Rendell, navodno, bila silno zadovoljna. Godinu potom Pedro Almodovar ekranizira autoričino “Živo meso” s Javierom Bardemom. Bio je to intrigantan film koji je imao vrlina, no baš ništa od duha izvornika.

Ruth Rendell je 1996. dobila plemstvo koje je prihvatila. Ušla je u Dom Lordova, učlanila se u Laburističku stranku i bila aktivna političarka. Kao političarku zanimale su je teme socijalne i rodne ravnopravnosti, no te teme bile su opsesivno prisutne i u njenoj prozi. U brojnim knjigama, uključujući “Presudu u kamenu” i “Živo meso”, prikazivala je kako klasno društvo neizbježno vodi do krvavog sukoba, ma koliko vladajuća klasa bila prosvijećena. U nizu knjiga, uključujući “Dimnjačareva sina”, bavila se razornim posljedicama potiskivanja homoseksualnosti u poratnom, konzervativnom društvu. U krimiću “Ključevi ulice” jedan od junaka joj je londonski beskućnik, no prava tema romana je urbanizam, odnosno odsustvo javnog prostora u društvu u kojem su čak i ulice i perivoji privatno vlasništvo, zaključani i ograđeni čeličnim ogradama. Za Ruth Rendell klasno je društvo bilo i ostalo - skandal.

Kao Agota Kristof

Pa ipak, ono po čemu će se Rendell najviše pamtiti je produbljena analiza ljudske psihopatologije. U nizu knjiga, poput “Živog mesa” ili “Demona u mojoj zjeni”, Rendell uvjerljivo rastvara psihologiju zla, pa se često govorilo kako je Rendell žanr “whodunnit” pretvorila u “why-dunnit”. Od meni znanih pisaca, samo su Flannery O’Connor i Agota Kristof o zlu pisali s takvom dubinom.

Ruth Rendell pisala je brzo i dobro. Pisala je do samog kraja, u dubokoj starosti. Posljednji roman, “Dark Corners”, objavila je početkom godine, u 85. godini života.