INTERVJU: MILJENKO JERGOVIĆ ZA JUTARNJI POVODOM SVOG NOVOG ROMANA 'Ja sam, zapravo, čovjek bez uspomena'

Iz rodilišta donesen je u zgradu gospođe Hajm-Peserle, peti kat, stan Rejc. Tri godine kasnije sele ga u kuću braće Trklji, na Sepetarevcu.

Tako piše u bilješci o piscu, Miljenku Jergoviću, rođenom u Sarajevu 1966., u njegovom novom romanu, ”Selidba”. Na Sepetarevcu, u kući u kojoj je živio s majkom, počinje i njegova selidba iz Sarajeva, koja će ga dovesti da od trusnog Balkana postane građanin svijeta.

Jergović je danas, bez sumnje, jedno od najvećih, ako ne i najveće ime u književnosti s ovih prostora. Preveden je na dvadesetak jezika, knjige su mu nagrađivane, a kao i svakog uspješnog čovjeka iz ovih sredina jedni ga obožavaju, drugi osporavaju. U ovoj knjizi, kaže za Jutarnji gdje godinama objavljuje kolumne i novinarske tekstove, piše o izumrloj obitelji, koja je prošlo stoljeće živjela u Bosni, a nakon njegove selidbe i smrti majke, više je nema.

Postoji li više Sarajevo vaše mladosti o kojem govorite u “Selidbi” i koja je razlika živjeti danas u Sarajevu u odnosu na vrijeme vaše mladosti i odrastanja?

- Naravno da ne postoji. Otišao sam prije dvadeset i pet godina, pa čak i da je grad sve to vrijeme živio pod staklenim zvonom, e samo da bi mene dočekao nepromijenjen, svejedno više ne bi bilo isto. Između ostaloga i zato što ja nisam isti. U dlaku sam dvostruko stariji pa više ne živim kao dvadesetšestogodišnjak, nego kao pedesetdvogodišnjak.

Ta vaša “selidba” od Sarajeva do Zagreba, koliko ponekad dramatična i traumatična, toliko i izazovna i inspirativna, trajala je naoko i dugo i kratko, lako i teško. Kako je to živjeti s identitetskom nevoljom o kojoj govorite i u svojoj knjizi?

- Ne mislim da je tu riječ o identitetskoj nevolji. Nevolju s identitetom imate samo ako ga skrivate, a ja ništa drugo ni ne radim nego se bavim svojim identitetima. Problem sa selidbom, ovom iz upravo objavljene knjige, u stanu je u kojem više nitko ne stanuje. Problem je u jednoj izumrloj obitelji, koja je svoje dvadeseto stoljeće provela u Bosni, e da bi smrću moje majke, u prosincu 2012., konačno nestala. Pišem o selidbi onog što je ostalo za njima. Uglavnom o selidbi sjećanja.

Pišete i o ocu i majci, obitelji, ljudima koje ste sretali i s kojima ste se družili u Sarajevu, a ponekad su ti opisi gotovo fotografski precizni. Koje uspomene posebno nosite u srcu iz tog vremena?

- Ja sam, zapravo, čovjek bez uspomena. Umjesto uspomena imam sjećanja, dokumente, sitnice zaostala nakon niza smrti, fotografije… Ali ništa od svega toga nije uspomena. Moja sjećanja nemaju sentimentalnu vrijednost. Ona su materijal za tekst, šlagvort za priču.

I iz ove vaše knjige proizlazi da politika, uvijek, nekako, visi nad glavama svih nas, određuje nam sudbinu, bez obzira na to koliko se tome uspješno ili manje uspješno suprotstavljamo. Koliko je odigrala ulogu i u toj vašoj selidbi?

- Sve je bilo politika. Moj pradjed, banatski Švabo, došao je u Bosnu kao željezničar, a prema nalogu jednoga bečkog ministarstva. To je bila politika. Moj drugi pradjed, Slovenac iz Tolmina, u Sarajevo je došao da, kao kovač, izrađuje okove na vratima novoizgrađene Katedrale. I to je bila politika.

Skoro pola stoljeća kasnije, njihov unuk, moj stariji ujak, u kasno ljeto 1943. gine kao njemački vojnik u Slavoniji. To je, pak, bila najstrašnija politika. Njegova smrt je u svakom pogledu odredila moje bližnje, a preko njih i mene. U intimnom i u političkom smislu. U sudbini te obitelji, a onda i u mojem projektu selidbe, neusporedivo je više političkih nego privatnih, intimnih i osobnih razloga. Ili su i naše intime proistekle iz politike o kojoj govorim.

U knjizi opisujete “kuću na Sepetarevcu”, iz koje je pucao pogled na Trebević, a u kojoj ste živjeli s majkom i pisali za Nedjeljnu Dalmaciju o strahotama iz grada pod opsadom. Odatle je i krenuo vaš odlazak iz Sarajeva?

- Da, u fizičkom smislu. Ali taj me, fizički, aspekt selidbe nikad nije previše zanimao. Čovjek nije zakovan za mjesto, normalno je da se seli. Više me zanima iskorjenjivanje, nestajanje, iščezavanje… Selidba kao transfer sjećanja.

Kakav je bio osjećaj doći u Zagreb, koji je bio cilj i smisao selidbe?

- Pravo da vam kažem, toga jedva da se i sjećam. Grad sam poznavao otprije rata, ali se i on u međuvremenu promijenio. U njemu su me vodili i određivali privatni, posve intimni razlozi, koji konačno nisu imali veze s politikom. Zaljubljivanja, odljubljivanja, rastanci, pa opet ispočetka. To je za mene u životnom smislu bio Zagreb. I mislim da je dobro što je tako. Koliko god me se politika i dalje ticala, u Zagrebu nisam boravio iz političkih razloga.

A kakav je osjećaj danas kada dolazite u Sarajevo?

- Nemojte da vam na to odgovaram jer bi mi za odgovor trebala knjiga. Možda samo ovo: to su danas kulise mojih sjećanja. A od njih, od tih sjećanja, stvaram grad koji nikad nije postojao, grad kao književni lik, moje Sarajevo. To Sarajevo koje ispisujem uvijek je situirano u prošlosti, ali bi pogrešno bilo taj fikcionalni grad uspoređivati sa stvarnim gradom. Ne pišem historiografski, nego pišem književni tekst. Književna istina je na neki način iznad historiografske istine, ali kako to objasniti onima koji ne čitaju? Oni, pretpostavljam, misle da pisci ispisuju proizvoljnosti. Ili ne misle ništa.

Pišete, “nisam ono što u Zagrebu misle da jesam. A ni ono što bi rekli u Sarajevu. Uvijek sam suprotno od onoga što kažu da jesam. I nigdje, više ni na jednom mjestu na svijetu, nisam domorodac”... Pa, što jeste?

- Zavisi gdje me to pitate. Pojedinac izvan mase. To sam svakako i svugdje. Ali možda bi najbolje bilo da to što ja jesam pitate ljude u mojim gradovima. Njihovi bi vas odgovori mogli iznenaditi.

“Novinarstvo je muzika za ljude bez sluha”, kažete u knjizi, a “književnost koja se piše da bi je čitali oni koji nemaju talenta da čitaju književnost”. Sami živite između književnosti i novinarstva, pa kako izgleda takav život?

- Volim novine. Probuditi se ujutro u gradu, izaći, kupiti novine, sjesti u kafić i otvoriti ih. Tako sam kao sasvim mali dječak zamišljao svoju buduću odraslost. U međuvremenu se, međutim, štošta promijenilo. Uglavnom na gore. Novine su relevantne u onoj mjeri u kojoj bilježe promjene u društvu, u onoj mjeri u kojoj građane upozoravaju na to da stvari idu na gore. Novine ne služe tome da slave zatečeno stanje. Novine ne služe tome da ikoga slave. Takve su one novine koje bih ja rado svakoga jutra čitao. I to je ono što pokušavam pisati u novinama. A to da je novinarstvo muzika za ljude bez sluha, to je, naravno, zgodna dosjetka.

Za čitanje novina zaista ne bi trebao biti nužan nekakav čitateljski talent. Za čitanje ozbiljnog romana, soneta, pripovijetke, za čitanje Ive Andrića i Mirka Kovača nužan je ozbiljan talent, kakvog većina ljudi nema. Ali s druge strane, ljudi koji ne čitaju ozbiljne romane, ljudi kojih se ne tiče književnost, zapravo su nepismeni ljudi. Osim što ne znaju čitati, oni ne znaju ni govoriti, nego muču i riču. A kako ih je mnogo, to se onda u toj masi ne primjećuje. Novine bi, čini mi se, i na to trebale upozoravati jer bi nam se moglo dogoditi da jednog dana sasvim zaboravimo govoriti.