ISTANBUL STANKA ABADŽIĆA Fotografije kao da su nastale u vremeplovu prenose onaj fini osjećaj nostalgije ili, zapravo, prolaznosti

Novu knjigu 'Istanbul' Stanka Abadžića izdao je 'Kadar 36', a a fotograf ju je posvetio sinu Srđanu. Svojim je fotografijama Abadžić bilježio Prag, grad u kojemu se i zaljubio u fotografiju, Zagreb, Berlin, Pariz...

Kada sam pisala o crnobijelim fotografijama koje je snimio u Parizu, tumačila sam kako je uspio pobjeći od klišeja. Isto se može reći i za novu knjigu, u kojoj snima Istanbul: grad je prepoznatljiv u ponekim detaljima, arhitekturi, no vrlo je daleko od klišeja.

Dojam melankonije i samoće u višemilijunskim gradovima Abadžić postiže najčešće tako da se budi u praskozorje, kada su rijetki na ulici.

Igra crnog i bijelog, te sjena, likovnost, pa čak i geometričnost prizora, vrlo mu je bitna.

Snima ženu i dijete s leđa, no fotografijom dominira grafitna igra na pločniku, na kojemu se vidi i sjena drveta. Na rubu grada pronašao je šetača pasa, bilježi i ulične grafite (primjerice, mačku koja prolazi ispod golemog uličnog crteža psa), pa muškarce uz česmu, prije molitve, ispijanje prve kave ispred prikolice u kojoj se kava prodaje...

Iako ne izbjegava ljudski lik, fotografija je rijetko portretna, izuzetak je djevojčica na bazaru koja se okrenula prema njemu i promatra ga, no kao da gleda kroz njega.

Neke su fotografije gotovo pa apstraktne, druge, pak, narativne. Bilježi razgovor dvojice muškaraca uz doručak i mnoštvo ptica u trošnom dvorištu, pa sakupljače otpada kojima su se, uz prastari kompjuter, pokvareni ventilator, i namještaj koji nekome više ne treba, na kolica smjestila i dva psa, koja radoznalo promatraju prizor, pa dječaka koji sakuplja gajbe, ritual čišćenja cipela, igru djevojčica, dokolicu dječaka...

Češće snima direktno hodajući po ulici, rijetko iz ptičje perspektive, učinio je to bilježeći čovjeka s naizgled dvije sjene, te prizor uličnih prodavača, u ovom ciklusu i motiv koji se najčešće ponavlja.

Fotografije kao da su nastale u vremeplovu, Abadžiću znaju i zamjerati to što ne govore puno o vremenu u kojemu su nastale. No, mene to ne smeta, one upravo zato i prenose onaj fini osjećaj nostalgije, zapravo, prolaznosti.