IVICA IVANIŠEVIĆ 'Zezaju me da sam prestao biti fizička i postao pravna osoba, d.o.o. za pisanje'

"Makni se, konju jedan! Makni se!". Ivica Ivanišević, prekidajući naš tek počeo razgovor o pisanju, viče na vremešna el comandatea Fidela Alejandra Castra Ruza. Što god da mislili o Castru, ovaj splitski konj nije, tek pseto, havanski bišon. Za ostatak familije pas je samo Fido, makar Ivanišević tvrdi kako su jedino dva logična izbora kad trebaš krstiti nekog iz spomenute pasmine – biraš između Castro ili Batista. "Nit' ga zovem Fido, nit' ga nazivam punim imenom, najčešće ga prispodobljujem drugim životinjama", otkriva ponešto o odnosu s, kako dijagnosticira "neurasteničnim ljubimcem", dok isti pred vratima skače jer je ugledao, predvidljivo, poštara.

U godinu i pol Ivica Ivanišević objavio je šest novih naslova, od toga “Split za početnike - abece­da grada” potpisuje u koautorstvu s Renatom Baretićem, a “Otpusno pismo” s Marinom Vujčić.

Nanizao je, redom, “Ulaz za djecu i vojnike”, “Split za početnike”, “U sedlu je tijesno za dvoje”, “Otpus­no pismo”, “Primaveru” i “Knjigu žalbe”, roman o četvero pisaca u književnoj rezidenciji u rumunjskoj zabiti za koji je dobio nagradu V.B.Z.-a i Tisak medije.

Što mu se dogodilo? Je li rukopise opsesivno trpao u ladicu pa odlučio sukcesivno ih izbacivati na tržište svakih par mjeseci? “Nisam čuvao rukopise u ladici, svi su nastajali u realnom vremenu. Znam da sam se sad svima već polako popeo na glavu, da ću uskoro i dodijati, zezaju me da sam prestao biti fizička, a postao pravna osoba, d.o.o. za pisanje.”

Gentleman

Novinar Ivanišević kaže da je odahnuo otkad više, nakon puno godina, nije novinski urednik pa ima vremena i volje raditi na romanima i pričama.

“Primavera”, što ju je nedavno objavio Hena com, prati tri splitska brata koje siromašna a asertivna samohrana mater, udovica Mandina, strateški rasporedi ne bi li im osigurala kruh: Fabjana šalje u popove, blizanca mu Šantu u vojnike, a najmlađega Duju ostavlja uza se. Pa tako blizanci, privid je, svijet pokoravaju krunicom i sabljom, makar doktor teologije s Georgiane u Boga ne vjeruje, a oficir kraljevske vojske tek je slabašno indoktriniran. Kad treba na trenutak izmjestiti se iz službenih cipela, učiniti po savjesti, mater im poručuje “... prije no što ste ti i brat postali pop i oficir, bili ste ljudi i ne zvala se ja Mandina ako to nećete i ostat!” I tu kreće zabava...

Pitanje je koliko je itko od nas, baš kao i likovi “Primavere”, vlasnik svoje biografije, postoje li uopće autonomni vlasnici. Životne okolnosti često nacrtaju smjer u kojemu netko u životu krene ili skrene. Koliko je Ivanišević vlasnik svoje biografije? Sociologiju je studirao, govori, “da bi odgodio razmišljanje o tome čime ću se u životu baviti. U Velikoj Britaniji je postojala mogućnost, možda postoji i danas, da u putovnici, u rubrici ‘zanimanje’, možeš upisati ‘gentleman’. Nisam Englez plemićkoga roda, ali sam barem studirao fakultet za gentlemane. Jer, sociologija je studij koji otvara mnoge prozore znanja, ako imate interesa, pomogao mi je da četiri godine ne razmišljam o tome čime ću se baviti.” Sa zagrebačkom diplomom vratio se u Split i nastavio se baviti novinarstvom.

Nevolje s humorom

Komentirajući “Knjigu žalbe”, kaže da mu za taj roman valja zahvaliti “mojoj ‘primarnoj’ urednici i ‘primarnom’ izdavaču, Marini Vujčić i Uzeiru Huskoviću iz Hena coma, koji su me ovog proljeća, nakon što sam predao rukopis ‘Primavere’, upitali zašto konačno ne bih pokušao zaraditi neke pristojne pare od pisanja i nagovorili me da apliciram za natječaj V.B.Z.-a. Nisam primarno htio pisati o piscima, već sam htio napisati roman u formi četiriju dnevnika što ih ispisuju osobe koje su silom prilika primorane zajedno živjeti, premda se dotad nisu poznavale i potpuno su nesukladnih naravi. Tek tada mi je sinula ideja da bih ih mogao smjestiti u imaginarnu rezidenciju za pisce u debeloj rumunjskoj provinciji.”

Zašto se, makar u literaturi, manje smiju u Osijeku ili Rijeci, dok Splićani njeguju tradiciju humorističnog pisanja? “Vjerojatno i stoga što ovdašnji autori djelomice i pišu u jeziku kojim govore, a ne u književnom standardu. Nevolja s hrvatskim književnim standardom je u tome što se on opire duhovitosti. Sve što je naša kultura uspjela proizvesti, a što je bilo smiješno, uvijek se realiziralo u lokalnom govornom idiomu. Od senzacionalnog ‘Tko pjeva zlo ne misli’ pa dalje... Općenito, mislim da Hrvati nisu naročito duhovit narod. Da smo mi duhoviti, to se skuži otprilike tek svake četiri godine kada dođu rezultati izbora. Kao što nam je nizak BDP, tako nam je nizak i koeficijent humora.”