Poslije četrdeset godina svaka je istina samo vjerojatna, kao što je tumačio Filozof u “Poetici”. I utješno dodao: “Može biti bolja od ‘prave’”. Kako god, ovo se dogodilo u prvoj polovici 1977. Riječ je o rekonstrukciji davnog intervjua s Danilom Kišom (22. II. 1935. - 15. X. 1989.).
Bila je to promptna reakcija omladinske štampe, konkretno Poleta, na tada aktualnu polemiku, koja je stekla titulu najveće u povijesti srpske književnosti, dok je hrvatsku nažalost zaobišla, premda se važan dio vodio na stranicama zagrebačkog dvotjednika Oko, koji je uređivao Goran Babić s naklonošću prema polemici. U njemu je Predrag Matvejević reagirao na napade na Danila Kiša i na njegovu knjigu kratkih priča “Grobnica za Borisa Davidoviča”.
“Grobnicu” sastavljenu od sedam priča, na “svega” 135 stranica, objavio je Liber Slavka Goldsteina 1976. Spominjalo se da je Leonid Brežnjev upitao predsjednika Tita: “Kakva je to antisovjetska knjiga izašla kod vas?”, što se gdjekad naziva okidačem polemike. Bio je to veliki sovjetski interes za ulogu knjige u formiranju javnoga mišljenja. Napokon, Zlatko Crnković, koji je odbio “Grobnicu” u Znanju i zbog toga žalio, objavio je malo kasnije djelo Nadežde Mandeljštam “Strah i nada”, zbog čega su ga bili napali predstavnici sovjetskih vlasti. I to je bila ta književna nesvrstanost.
Bilo kako bilo, na Matvejevićev tekst u Oku odgovorio je Dragan M. Jeremić u Književnim novinama tekstom na pet stupaca - izostavljam bibliografske bilješke. Ovaj sveučilišni profesor, pa zatim tada popularni pisci Miodrag Bulatović i Branimir Šćepanović, na čelu s novinarom Duge Golubovićem, ustvrdili su da je Kiš plagijator te da je u “Grobnici” prepisivao tuđe tekstove, npr. Karla Štajnera (“7000 dana u Sibiru”), kao i neke francuske srednjovjekovne dokumente. Usput, živući Štajner suzdržao se od komentara i sačuvao prijateljstvo s Kišom.
Velika književna polemika
Polemika o “plagijatu” nije bila nimalo bezazlena, bila je itekako dnevno-politička, a na štetu književnosti, što Jeremić posredno ističe: “Ma kako se lično osećao, on [Matvejević] je objektivno samo pesnica kojom drugi udara one koje mrzi. Uviđajući to, ja ne mogu da se ljutim na njega. Ja sam ga dosad voleo i cenio, kao što cenim i volim sve pisce koji našoj, jugoslavenskoj, socijalističkoj i samoupravnoj kulturi mogu dati značajne rezultate, i ne mogu preko noći da ga omrznem zato što ga je neko upotrebio kao oruđe svoje mržnje, verujući, štaviše, da je njegov članak rezultat samo jednog prolaznog duhovnog pokleknuća”. (Matvejević je rukopis “Grobnice” donio Crnkoviću, pa ga potom, odbijenog, prenio Goldsteinu u Savsku ulicu.)
Danilo Kiš je otpisao napadaču: “Tekst što ga je Dragan M. Jeremić objavio u Književnim novinama (od 1. decembra 1976.) pod naslovom “Niski udarci tuđom rukom” pojavio se kao (preuranjena) novogodišnja čestitka beogradske književne “cosa nostre” i kao ferman u kojem me glavom i bradom sâm književnički šef opominje na čaršijski red: da ne pokušavam da dignem glavu, jer će mi uzeti skalp, da podnosim s mirom Božjim sudbinu koju mi je “cosa nostra” nametnula, inače ću biti rastrgnut konjima na repove”.
A tko je sve bio protiv Kiša može se pročitati u njegovom polemičkom tour de forceu “Čas anatomije” (1979.), na koji mu je glavni protivnik Jeremić odgovorio u knjizi “Narcis bez lica” (1981.). Posrijedi je bila prva postmoderna polemika u nas o ulozi citata u književnosti.
No, zašto je tjednik Polet, koji je izdavao Savez socijalističke omladine Hrvatske, odlučio pisati o polemici Kiša i vodećih beogradskih pisaca i kritičara? To nije bila “čista” književna polemika, naprotiv, bio je to društveno-politički događaj, na što se otvoreno pozivao Jeremić u prethodnom citatu.
Kako god bilo, kao Poletov urednik kulture sjeo sam u vlak koji je drndao na famoznoj relaciji od 400 kilometara, od Zagreba do Beograda. Želio sam razgovarati s obje suprotstavljene strane, iako sam već tada, kao ljubitelj “Grobnice”, bio na strani pisca Kiša. Nisam ni zapazio da ga je Jeremić diskretno žigosao kao protivnika “jugoslavenske, socijalističke i samoupravne kulture”, dakle kao državnog neprijatelja.
Raspakirao sam se u hotelu Kasina u centru Beograda pa počeo nazivati sugovornike. To su trebali biti “glavni krivac” Danilo Kiš i “tužitelj” Dragan M. Jeremić. Isto tako, dogovorio sam sastanke s Miloševićem i Radomirom Konstantinovićem. Kao student komparativne književnosti rado sam čitao tekstove posljednjeg o srpskim pjesnicima, npr. Todoru Manojloviću, u debelim svescima Trećeg programa Radio Beograda, kao i “Filosofiju palanke”, koju je izdao isti časopis 1969.
Rekao sam Kišu da sam u Kasini i da slabo poznajem Beograd, pa je on kao mjesto sastanka predložio hotel Metropol, gdje je, rekao je, rado svraćao. Tamo je mirno, može se razgovarati. I ondje smo se sastali isto ili drugo popodne. Imao je pravo, to je bilo blizu mog hotela; malo ravno, pa malo nalijevo, ako se ne varam. Bio je to drugačiji hotel od ovoga danas, Metropol Palacea, no isti je to hotel koji među slavnim gostima ističe Ivu Andrića, ali izostavlja Kiša. Pamtim kavanu po zrcalima koja su onda bila moderna; imali su ih zrinjevački Splendid, Kod Ive na Trgu itd. U njoj je vladala polutama, svjetla su se rano palila.
Pisac je došao viši nego što sam pretpostavljao, još viši zbog lavlje “grive” od kose; uopće, bio je veći od mog očekivanja, zavaranog fotografijama. Fotografije pisaca još su bile rijetke, tek su stizale na ovitke knjiga. Kiš je tada bio zauzet pisanjem “Časa anatomije” i odavde je počeo razgovor. Gdje prestaje citat, a počinje plagijat? Čini mi se da smo naručili turske kave i lozu.
Otići ili ostati
Kišu je dozlogrdila cijela ta halabuka oko njegove knjige, oko “Grobnice za Borisa Davidoviča”. Bilo mu je dosta, dotjerala ga do dileme: otići ili ostati. Zapravo, odlučio je otići iz Beograda. Na tu se odluku nadovezalo pitanje: kamo? Od svih gradova zaustavio se na dva: na Dubrovniku i Parizu. Zatim je citirao ne znam koga: “Kada čovjek odlazi iz svog grada, trebao bi otići u veći grad, u kojem se može izgubiti, a ne u manji”. Ili je sam tako razmišljao.
I to sam, začudo, zapamtio iz davnog dijaloga. I bezobraštinu šmrkavca koji je htio pomoći omiljenom piscu “Bašte, pepeo” (1965.) i “Ranih jada” (1969.); tada još nisam čitao “Peščanik” (1972.) i druge knjige. Ja bih otišao u Dubrovnik, rekao sam. Ondje sam bio prenoćio nekoliko kišnih noći na malom maturalcu. Jednako tako, bio sam dva-tri dana u Parizu i od znamenitosti vidio - Pigalle i Moulin Rouge.
Zaboravio sam da je Kiš imao Francusku u malom džepu. U njoj je proživio nekoliko godina kao lektor srpskohrvatskog. Svejedno, bezobrazno sam mu sugerirao nešto što nisam poznavao, a najmanje jezu nedužno osuđivanog, zbog kreativnog uvjerenja.
Pisac je jako dobro znao između kakvih gradova bira. Činilo mi se da nije volio novinare, premda je i sam pisao u studentskim Vidicima. U cijeloj toj književno-političkoj aferi novine su mu se još više zamjerile, one su cijelu polemiku napuhavale i vukle je prema žutoj bari, koristeći kvazi-politička stajališta. Možda je baš zato pristao na razgovor sa 22-godišnjim poletarcem, koji je imao skromne čaršijske afinitete.
Objasnio mi je da u “Času” želi odgovoriti “cosa nostri”, ali jednako tako rastumačiti zašto su citati dobar prolaz za pisca koji se bavi povijesnim događajima. Opet sam, dakako, imao prijedlog. Kad se citat, naime, upotrebljava kao vlastita rečenica, to bih zvao “dokument-art-izmom”. Svidio mu se taj prijedlog, pitao me bi li ga mogao koristiti u “Času anatomije”. Oduševio sam se, ali nisam ga pronašao u knjizi.
O terminu sam objavio članak u beogradskom Studentu, ali ostao je običan “dokumentarizam”. Drugi dan imao sam dogovor s Nikolom Miloševićem u njegovoj kući. Ponudio me maminim kremšnitama. Ono što je izjavio o “Grobnici” bio je objektivni prikaz korištenja citata u književnom djelu. Zahvalio sam mu na kolačima, njegovoj mami, i na njegovoj knjizi “Andrić i Krleža”. Pamtim njegov esej o alibi-kulturi, odgovarao je ondašnjoj situaciji. I ne samo njoj.
Nakon Miloševića sam otišao na drugu stranu sukoba, na stranu optužbe, i susreo se s profesorom Draganom M. Jeremićem na kavi u nekoj kavani. Ono što je već napisao u novinskim tekstovima mi je otprilike ponovio. Cijenio je pisca Kiša, ali postupak kojim se poslužio u “Grobnici” smatrao je nedopustivim. Zabilježio sam njegovu izjavu.
Ovdje moram spomenuti da smo se u redakciji dogovorili, ili je tako rekao glavni i odgovorni urednik Nino Pavić, da moramo ostati “neutralni” u sukobu koji se još uvijek sporadično vodio. Čini mi se da je nedugo prije mog puta i sam Jeremić objavio u Oku tekst “Ogrlica od tuđih bisera”. Jasno, bio sam na strani Kiša, možda i zato što sam na komparativnoj pročitao niz književnih djela s citatima, npr. Dos Passosa. Svejedno, naglašavao sam sugovornicima da će Polet dati riječ objema sukobljenim stranama, da će ostati objektivan.
Iduće poslijepodne u Metropolu posvetili smo knjizi “Grobnici za Borisa Davidoviča”, donio sam je sa sobom, svu podcrtanu. Kao radišni student, što sam bio, zamolio sam Kiša da mi odgovara priču po priču: gdje se i kako pretapaju fakcija i fikcija, stvarni i izmišljeni likovi, kao da sam trebao sebi dokazivati ono u što sam još prije vjerovao. Bez obzira na to gdje se oni preklapali, važna je jedino književna vjerodostojnost u koju nisam sumnjao.
No, poželio sam to čuti, a Kiš je imao strpljenja sa mnom. Usput, treba spomenuti da su zapravo sve priče posvećene njegovom duhovnom krugu: “Nož sa drškom od ružinog drveta” Mirku Kovaču; “Krmača koja proždire svoj okot” Borislavu Pekiću; “Mehanički lavovi” Andréu Gideu; “Magijsko kruženja karata” Karlu Štajneru; “Grobnica” je posvećena uspomeni slikara Leonida Šejke, a priča “Psi i knjige” Filipu Davidu.
Na brojna pitanja Kiš je odgovarao otprilike onako kako je to zapisao u “Času anatomije”. Narugao se kritičaru koji je, pročitavši sedmu, zadnju priču u zbirci “Kratka biografija A. A. Darmolatova”, tražio istoga po enciklopedijama, pa ga nije našao. U “Grobnici” su navedeni “mnogi izvori, pravi i lažni, argumentni i ornamentalni, ne samo listovi i časopisi, knjige, hronike i istorije (iz prve ili iz druge ruke), nego i imena, prava i lažna”. U njegovom svijetu fikcije, “gde se mešaju istinito i lažno”, jednako kao u svijetu književne mistifikacije, krajnji je cilj “postizanje neke objektivne, istorijske istine”.
Kad ćete objaviti svoj odgovor, upitao sam Kiša. Nato ozbiljan, pisac teže odgovara: “Kada završim knjigu”. Hoće li objaviti gotove dijelove u nekom časopisu, pitao sam zatim. Možda bi Polet mogao objaviti jedan dio. To je tada bio cehovski običaj, časopis ili novine, zatim radio i na kraju knjiga. Lažno tržište, ali tri honorara. Kiš se tome protivio, poučio me da se fragmenti ne objavljuju zato što čitatelji, u tom slučaju, misle da su pročitali čitavu knjigu. A nisu. Ne, ne treba objavljivati fragmente.
Odraz palanke
Radomir Konstantinović je u polemici o Kiševom djelu vidio još jedan odraz palanke. Bio sam u njegovom neboderu, na kavi. Popodne sam otišao posljednji put u Metropol. Obećao sam Kišu da ću mu poslati naš intervju. Otišao sam zadovoljan iz Beograda i pretipkao razgovore i materijale i predao ih.
Ali, intervju s Danilom Kišom nije nikada izašao. Nisam sačuvao kopiju, vjerujući da se ovako zanimljiva tema i sugovornici ne smiju i ne mogu samo tako izgubiti. Nisam ni doznao zašto je završio u makulaturi. Ne znam, možda sam bio previše na strani pisca Kiša, zanemarujući onu jugoslavensku, socijalističku kulturu i književnost koju je zagovarao oponent Jeremić.
Bilo me stid pred Danilom Kišom. Pa, kad sam ga početkom osamdesetih viđao po Masarykovoj, bilo mi je neugodno prići mu i ispričati se. Osim toga, vjerojatno je zaboravio cijeli slučaj - moglo je to biti 1982., kad je zagrebački “Globus” spremao njegova odabrana djela u deset knjiga. Danilo Kiš tada je već živio u Parizu kao “židovski pisac srpskog jezika”, kako ga je predstavljao New Yorker.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....