Prvorazredan, gladijatorski odvažan, a smojinski duhovit pothvat učinio je splitski dramatičar i publicist Jasen Boko. Njegova svježe iskovana knjiga “Dioklecijan – biografija kontroverznoga rimskog cara: reformator ili progonitelj kršćana” (u izdanju zagrebačkog Profila), predstavljena je na nredavno završenom Interliberu.
Gusti konglomeat putopisa, biografske esejistike, sočne male i velike povijesti te literarne gipkosti, čini ovo djelo pravim gurmanlukom za čitatelja. A bogme, moglo bi i alarmirati kojekakve paraznanstvene dušobrižnike.
Na pitanje je li mu za pisanje bio glavni motiv obraniti Dioklecijana kao ozloglašenog “bad guya”, Boko odgovara: “Ne bih rekao da mi je to bio glavni motiv, ali je sigurno motiv koji je snažno prisutan. Split, zahvaljujući snažnoj konzervativnoj i glasnoj struji - koja pritom kao i u drugim pitanjima nema pojma o Dioklecijanu, ali ima snažan i glasan stav - i dalje ima neku mutnu sliku o rimskom caru kao ubojici kršćana koji je, kako reče jedan ‘književnik’ u Slobodnoj Dalmaciji: ‘Onaj koji je progonio kršćane, trijebio ih s lica zemlje u krvi, ko janjce!’ Isti je autor lupnuo i kako je ‘Dioklecijan dao odrubiti glavu Dujmu, ko pivcu’.
Izmišljena priča
Ništa od toga nije točno, ali kad se laž ponovi dovoljno puta, ona na Balkanu postaje istinom. Zato je ova knjiga pokušaj da se napiše argumentirana biografija cara koji je, htjeli to veliki katolici ili ne, ipak osnivač Splita. Priča o njemu kao brutalnom progonitelju kršćana izmišljena je stoljećima nakon njegove smrti, jer je trebalo nekako opravdati činjenicu da se osnivača Splita izbacuje iz mauzoleja koji je napravio kao svoju grobnicu, a kako bi se u njega smjestilo tijelo svetog Dujma. Mauzolej je pretvoren u katedralu, a Dioklecijanovo tijelo, zajedno sa sarkofagom, izbačeno je na ulicu. Da bi cijela priča djelovala manje neugodno, smišljena je legenda o zločestom progonitelju kršćana. Da je zaista dalmatinski car bio tako ozloglašen progonitelj kršćana, bi li Konstantin, obožavani car današnjih kršćana, zaista dao donijeti njegovu veliku skulpturu u svoju prijestolnicu Konstantinopol? I bi li taj Dioklecijanov kip desetljećima, možda i stoljećima ukrašavao na čuvenom hipodromu središnju, carsku ložu zajedno s kipovima najuglednijih rimskih vladara?“
Antički Varufakis
Kao najpresudniju autorsku vodilju, Boko ističe želju za popunjavanjem goleme rupe u znanju javnosti o jednom beskrajno važnom čovjeku i prvom Splićaninu. Ova biografija, naglašava njen autor, iako temeljena na znanstvenim raspravama i ozbiljnim povijesnim knjigama, namijenjena je širokoj javnosti, svakom koga zanima Dioklecijan, a ne budalasti tračevi o njemu i njegovoj navodnoj “krvožednosti”.
Boko nije nimalo nježan prema Splitu dok ga upozorava koliko zapravo duguje Dioklecijanu. Kakve reakcije očekuje? “U Splitu ništa nije nježno, a kako se smatram Splićaninom, logično je da to nisam ni ja. Ja svoj grad volim sigurno više nego dežurni ‘dobročinitelji’ koji utemeljitelja moga grada u svojoj crno-bijeloj dioptriji vide kao zločinca”, iskren je Boko. “Split Dalmatincu Dioklecijanu duguje sigurno puno više nego Sirijcu Domniju, čije postojanje - a i o tome govori ova knjiga - izvan legendi treba tek dokazati. Ovaj prostor milenijima krvari zbog priče o ‘našima’ i ‘njihovima’, pa je tako, nekim čudom, Dioklecijan pretvoren u ‘njihovog’ dok je jedan sirijski kršćanin postao ‘naš’. Paradoksalno, isti oni koji danas huškaju protiv sirijskih izbjeglica u hrvatsku ikonu pretvaraju njihovog zemljaka Domnija koji je 17 stoljeća prethodio današnjim migrantima. Reakcije će, kao i sve u Splitu, sigurno biti podijeljene, ali ne sumnjam da će veliki katolici, koji ne žele čuti povijesnu istinu, biti glasniji. Dioklecijan je bio kompleksna osoba i veliki car koji je reformirao Carstvo, izvukao ga iz krize i omogućio mu novi život. On je na neki način i antički Varufakis koji se svojim Ediktom o cijenama borio protiv pohlepe trgovaca, a za malog čovjeka i, konačno, on je nedvojbeno čovjek koji je stvorio moj grad i to začevši ga svojom palačom u ljepoti.”
Smiješna povijest
Prema vlastitom priznanju, Boko ima urođen montipajtonovski pogled na povijest, što se i u “Dioklecijanu” osjeća. Pitam ga bi li nam bolje bilo kad bismo što više historiju shvaćali na taj način, a ne kao histeriju?
“S jako ozbiljnim stvarima puno se lakše nosim ako ih postavim ‘montipajtonovski’. One ostaju ozbiljne i argumentirane, ali su iznesene ležernije, što ih čini zabavnijima. Još imam traumu od dosadnih školskih interpretacija povijesti i trebalo mi je trideset godina da shvatim da ta povijest, osim što je uzbudljiva i zanimljiva, može biti i zabavna, a da i dalje ostane povijest”, kaže Boko i rezolutno podsjeća: “Osnovna odlika svake isključivosti i netolerancije jest nedostatak bilo kakvog humora, fašizam ne samo da je lišen smijeha, nego humor vidi kao porok koji treba strogo kazniti. Pa pogledajte samo naše dežurne fašiste koji zazivaju ukidanje sekularne države, strogo razdvajanje dječaka i djevojčica, vjeronauk umjesto znanosti... Jeste li vidjeli nekog od njih da se nekad nasmijao? Ja se i u ovoj knjizi puno smijem, sebi i drugima, gluposti i laži pogotovo.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....