Nadomak izmaka godine, koja je, uza sve nedaće i zloduhe aktualne globalne epohe, u kronološke niše svoje kalendarske neponovljivosti upisala još i stotu obljetnicu izbijanja Prvog svjetskog rata, čije se zgrušane krvave mrlje gdjegdje još i danas mogu prepoznati na geopolitičkim zemljovidima planeta, možda ne bi bilo sasvim naodmet prisjetiti se i njegovih žrtava, jer nekako s jeseni te blatnjave europske 1914. bilo ih je duž svih fronti, razjapljenih među zaraćenim stranama, već itekako pozamašan broj. I možda svrha tog prisjećanja ne bi trebala biti njihovo statističko zahvaćanje, jer ako postoji jedna istina, koju statistika nikako ne može dočarati, to je svakako ona da je svaka žrtva uzaludna, ma koliko politički moćnici u svojim izlikama trabunjali o opravdanosti rata.
Pisci u uniformi
Opčinjen velikim temama svjetskog vremena, netko će možda reći da je WW I svojim razornim tehnologijama obilježio kulminaciju industrijske revolucije, netko drugi da se sva ta uzaludna krv prolila kao logička konsekvenca moderne, a da žrtvama od toga ni zagrobno ne bude nimalo lakše. Upravo kod druge natuknice valjalo bi se, naime, prisjetiti i da je mnoge nositelje duha moderne, mahom humaniste tankoćutnih, umjetničkih duša, u žrvnjevima svoje čelične ubilačke mašinerije samlio upravo rat.
Koliko je pisaca, mahom slijedom prisilna novačenja, sudjelovalo u bitkama Velikog rata vidi se u djelima preživjelih. Kod onih koji nisu bili te sreće situacija je zamršenija, jer o takvim sudbinama nerijetko svjedoči tek pokoje zakašnjelo pismo, što će se po smrti autora proglasiti oproštajnim i predati književnoj znanosti na daljnje razmatranje. Posebice uzmogne li se ustvrditi da njegova pošiljatelja u smrt nije toliko otjerala kiša neprijateljskih metaka, koliko vlastita volja.
Kad razmišljamo o piscima, koji u uniformi ma koje strane nisu dočekali ni pošteno primirje, nekmoli jalovu trijumfalnu paradu, na pamet će nam među prvima pasti poznati austrijski ekspresionistički pjesnik Georg Trakl, koji si je 3. studenog 1914., očito nemoćan da ostane ravnodušan prema užasima kojima je svjedočio - u bici kod galicijskog Grodeka, kojoj će posvetiti svoju posljednju veoma mračno intoniranu pjesmu, morao je kao vojni apotekar stotinjak ranjenika zbrinuti sam, gotovo bez ikakvih lijekova i drugog medicinskog materijala - u krakovskoj vojnoj bolnici presudio overdozom kokaina, koja je rezultirala paralizom srca. U svakom slučaju, tako piše u službenoj konstataciji pjesnikove smrti.
Je li posrijedi doista bilo samoubojstvo - Trakl je nekoliko dana ranije doživio slom živaca, zbog čega je upućen na “promatranje duševnog stanja” - tema je, o kojoj se još i danas zgodimice znaju pročitati rasprave u književnoj, ali i farmacijskoj periodici, jer ako je svršeni farmaceut, koji je svoj istinski životni poziv svejedno vidio u poeziji, znao nešto iz struke, to je svakako pravilno doziranje kokaina.
Uz to, tragove bijelog praha, pa i drugih opijata, koji su, uz vino i skupe bordele, Trakla između ostalog bacili u nemale financijske nevolje, znalci će tražiti i redom pronalaziti među njegovim sugestivnim ekspresionističko-simbolističkim stihovima, poput onog o “dubokom drijemežu u tamnim otrovima” ili pjesme “San”: “Prokleti da ste, tmasti otrovi / Bijeli san! / Ovaj krajnje neobičan vrt / sumračnih stabala / prepun zmija, noćnih leptira / pauka i netopira.”
Hrvatskog pjesnika, dramatičara i pripovjedača Frana Galovića iz Peteranca pokraj Koprivnice s Georgom Traklom očito povezuje mnogo više od činjenice da su obojica rođeni 1887., a skončali 1914., Trakl u memli krakovske bolnice, a Galović osam dana prije njega, 26. listopada nedaleko mačvanskog mjesta Radenkovići, te da su bili mobilizirani u istu, austrougarsku vojsku. Tu je i specifičan lirski senzibilitet, u slučaju dvojice autora i srodan i različit u isti mah, koji se kod Galovića, potvrdit će mnogi ogledi o njegovu literarnom opusu, ogleda prije svega u neprestanoj prisutnosti motiva smrti: “ha svud su oko mene ponori… svud tama… grozna… strašna… užasna… / Ja idem već… u ponor propadam… u smrti bar ću moći saznat sve.”
Posljednje pismo
Ipak, dok se kod Trakla nagađalo da uzrok smrti možda i nije bio “suicid kokainskom intoksikacijom”, smrt Frana Galovića, koji je doslovce pogođen “tanetom u srce”, pratila je neko vrijeme sumnja da se pogibelji možda ipak izložio hotimice i sam. Misteriju je uvelike doprinijelo njegovo posljednje pismo, upućeno 25. listopada prijatelju i kolegi po peru Milanu Ogrizoviću: “Sunce je, nedjelja i divno, toplo jutro. Čovjek bi čisto želio umrijeti u ovako sunčan dan.” Istina, bilo je takvih momenata u Galovićevoj terenskoj korespondenciji još, recimo, kad se 13. listopada s bojišnice javlja prijatelju i posthumnom priređivaču svojih “Sabranih djela” Juliju Benešiću: “Veseli me da me se sjećaš, dok Stevo Musulin šuti i šuti. Međutim, ja tu šutnju razumijem i opraštam, jer se pred smrt oprašta sve.” Odnosno, kad pred odlazak na frontu javlja kazališnom redatelju Josipu Bachu: “Za koji dan idem, i onda se nadajte jednoj prekogrobnoj drami, što će se odigrati iza spuštene zavjese.”
Književni planovi
Trakl će, pak, u svojem posljednjem pismu, upućenom nakladniku i meceni Ludwigu von Fickeru, uz priložene pjesme “Jadikovka” (“San i smrt, ti tmurni orlovi / noćima šume oko ove glave…”) i “Grodek” (“… vreo plam duha hrani danas silna bol / nerođena unučad”), napisati: “Od vašeg posjeta u bolnici osjećam se dvostruko žalosno. Osjećam se gotovo već onkraj svijeta.”
Ipak, u Galovićevu slučaju teško je reći da se, ubačen u vihor svjetskog rata, zaista zanosio idejom dizanja ruke na sebe, to više što u prepisci na više mjesta najavljuje opsežne književne zamisli, koje će u doglednoj budućnosti ostvariti “ako preživi”. “Borim se, živ sam i još nisam ranjen”, napisat će tako Juliju Benešiću iz rova i dodati: “Inače su se moji nazori o životu i svijetu s temelja promijenili. Ako se vratim, dobit ćeš roman, koji se zove ‘Mrtva domovina’. Ako padnem, spomeni tu ideju u posmrtnom govoru nad mojim kenotafijem.” O namjeri pisanja romana obavijestio je i Ogrizovića: “Ako se vratim, imam ‘u ideji’ roman, koji će se zvati ‘Mrtva domovina’ (prikazati kako je ipak taj rat i sve to sasvim obično kao i druge stvari u životu), i dramu gdje se vraća mrtvi zaručnik iz boja (‘Lenora’), stari motiv - dakako, transponiran.”
Možda je posrijedi i puka slučajnost, no teško je ne primijetiti da se u značajnom pjesničkom zborniku “Hrvatska mlada lirika” iz 1914., u koji je uvršteno i devet Galovićevih pjesama, pod naslovom “Mrtva domovina” nailazi na pjesmu Tina Ujevića (“…O otaca pusto šamatorje / Daj san još nama, posljednjim Hrvatima!”). Motiv zaručnika, koji se, iako poginuo, mrtav vraća iz rata i odvodi zaručnicu sa sobom u grob, potječe, pak, iz romantične balade “Lenora” (1773.) njemačkog pjesnika Gottfrieda Augusta Bürgera, čiji će stih “Jer mrtvaci brzo jezde” - spomenimo ovo samo kurioznosti za volju - irski pisac Bram Stoker pretvoriti u lajtmotiv svojeg bestselera “Drakula”.
Članovi Kluba 27
Bilo kako bilo, činjenica je da je Prvi svjetski rat, toliko značajan, gotovo i prijeloman za razvoj svjetske književnosti dvadesetog stoljeća, odnio sa sobom mnoge umjetničke živote, kojih se ovih tmurnih jesenjih dana nikako neće biti naodmet prisjetiti. Bilo ih je, dakako, još, poznatijih, manje poznatih, pa i onih sasvim anonimnih, ali žalostan primat i dalje pripada Galoviću i Traklu.
A kad smo već kod kurioziteta, zgodno je primijetiti da je hrvatska inačica Wikipedije Galovića (što svakako vrijedi i za njegova vršnjaka Trakla) svrstala u krajnje popularno-kulturni “klub 27”, gdje obitava rame uz rame s Brianom Jonesom, Janis Joplin, Jimom Morrissonom, Kurtom Cobainom i drugim nesretnicima, kojima se život ugasio s dvadeset i sedam godina. To bi ujedno bio i dobar prilog metodičkom pitanju: što je nama Galović danas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....