JONAS HASSEN KHEMIRI ZA JUTARNJI 'Političari još uvijek žive u 20. stoljeću, ne razumiju tko je sve danas Šveđanin i što je sve švedsko'

Kad negdje u ovom predominantno bijelom dijelu svijeta odjekne bomba, kad se raznese neki zabrađeni terorista koji je progutao interpretaciju islama kakva s islamom veze nema, pa sa sobom u smrt povuče one koji su se našli u radijusu krhotina bombe kojom se opasao, među ostalim, padaju i telefonske linije. Mnogi se maše mobitela, zovu one do kojih im je stalo najviše, traže potvrdu da su dobro.

Kako je u takvom danu imati lice koje govori da si ti ili netko tvoj, pa makar i davno, u tu Europu, Ameriku, gdje li, stigao s Bliskog istoka ili s neke, bivšim kolonizatorima i modernim imperijalnim silama, još istočnije, južnije, udaljenije destinacije? Dok se ranjenim gradom valja strah, kako je pripadati etničkoj zajednici iz koje je, nagađaju, došao počinitelj zločina? Biti nevin, a u očima mnogih biti potencijalno kriv, voziti se u podzemnoj, hodati ulicom osjećajući na sebi poglede uplašenih koji zaziru od tebe i “tvojih”.

O tome govori švedski pisac, sin Šveđanke i Tunižanina, Jonas Hassen Khemiri, u njegovu na hrvatski nedavno prevedenu romanu “Zovem svoju braću” (Ljevak, Željka Černok).

Inspiracija u životu

Inicijalnu inspiraciju “ubrao” je iz stvarnog događaja, nakon terorističkog napada u centru Stockholma 2010. “Terorist je došao u namjeri da poubija ljude koji su bili na ulici u božićnoj kupovini”, objašnjava Khemiri koji je za napad čuo sjedeći s prijateljicom u lokalnom baru. “Prvi impuls bio mi je posegnuti za mobitelom i nazvati svoja dva mlađa brata. Upozoriti ih, dati im savjet. Ali, za svaki savjet koji sam im htio dati mogao sam lako naći i kontraargument zašto ne bi trebali napraviti tako, negoli baš suprotno. Recimo, htio sam im reći: ‘Ostanite kući, ne idite van. Ako idete van, pokušajte biti što neupadljiviji’, a odmah mi je palo na pamet: ‘Zašto se kriti? Nisu krivi. Nismo krivi. Izađite van, na ulicu. Pokažite se’”, govori autor u razgovoru za Jutarnji list.

Iz tog osjećaja da si u očima drugih sumnjiv, makar nevin, da si im tuđin, potencijalno opasan, a u svojoj zemlji, nastao je roman koji je vrlo brzo adaptiran u dramu, dosad izvođenu u New Yorku, Washingtonu, San Franciscu, Londonu, po više kazališta u Njemačkoj, zatim u Norveškoj, Danskoj, Australiji, Švicarskoj, Francuskoj, Belgiji, Finskoj…

Ljudi omotani strahom, sasvim umočeni u njega, (o)lako definiraju neprijatelja. “Nakon tog napada počela je velika rasprava u Švedskoj. U samo tjedan dana primijetio sam da je puno onih koji se dotad nisu slagali sa stavovima da je Švedska zauvijek promijenjena, a nakon tog napada počeli su pristajati uz takvu retoriku, vjerovati u to da je ‘zlo konačno stiglo i u našu nevinu zemlju’. Bilo je puno žalosnih i potresenih ljudi koji su bili jako žestoki i uporni u ‘argumentaciji’ da je zlo došlo izvana.

Da zlo nije dio naše povijesti, našeg nacionalnog identiteta, da je stiglo izvana i navalilo na nas”, autor koji se u svojim knjigama često dotiče mita o vanjskom neprijatelju opisuje tadašnju dinamiku i početak mijenjanja paradigme u Švedskoj, koja je, treba istaknuti, dvije godine kasnije, ipak, primila 250.000 izbjeglica i uz Njemačku se, tad, pokazala najotvorenijom.

Amor, lik iz njegova romana, Šveđanin je, poput Khemirija također rođen i odrastao u toj zemlji, ali i muškarac bliskoistočnih crta lica, porijeklom vezan uz Tunis. Pratimo ga dok se 24 sata kreće rodnim gradom preplavljenim policijom nakon što se dogodio teroristički napad. Razvijajući priču, Khemiri mjestimično zamagljuje likove, ponekad nema jasnih “nas” i jasnih “njih”, sugerirajući koliko se te podjele teško podudaraju sa životom.

Roman ilustrira strah koji kad se gradom rasprši bomba divlja i udara u svakom Šveđaninu. Dapače, u onome koji nije plavokos i plavook, već ima tamnu boju kože, strah je multipliciran. Amor se boji da će on ili braća, nevini, nastradati jer imaju “krivo” lice, njihova koža je boja kože počinitelja, strahuje da će on ili braća mu nastradati od tog počinitelja prema kojem ne ćuti bliskost, za kojeg je meta baš kao i bilo koji drugi Šveđanin.

Nelagoda se pretvara u paniku. Uvjeren je da u njemu svatko vidi terorista. Očajnički se pokušava ponašati “normalno”, činiti ono za što misli da se uklapa u društvo. No, što više pokušava biti drugima nalik, to sumnjiviji postaje. Silno fokusiran na to da ne “strši”, da se uklopi, nakon nekog vremena počinje privlačiti pozornost. Autor tu sjenča granice realnosti i mašte, ponekad je teško zaključiti što jest zbilja, a što Amorova mašta.

Zanimljiva je gradacija “savjeta” koje Amor telefonom daje braći. Na samom početku poručuje: ZOVEM SVOJU BRAĆU I KAŽEM: “Nitko nije osumnjičen. Još ne. Ali sad počinje. Pripremite se”, u drugoj poruci govori: “Pritajite se nekoliko dana. Ostanite kod kuće. Ugasite svjetla… Pričekajte dok se sve ne smiri. Ponavljate si: Mi smo nevini. Jer jeste. Vaša je savjest čista”, potom poziva na ulicu, ali oprezno: “Sad je vrijeme. Ustanite iz kreveta… Ostavite palestinku kod kuće. Ne nosite nikakvu sumnjivu torbu.

Važno se uklopiti

Čim napustite svoje domove, prestajete biti vi, odjednom se pretvarate u predstavnike i zato je iznimno važno da se koncentrirate na to da se uklopite. Smiješite se svima … pretvorite se u nevidljivi plin.”

Zatim zove na otpor: “JEBEŠ nevidljivost. Presvucite se iz neupadljive odjeće u suknje od slame fluorescentnih boja. … Branite prava… Dok ne shvate da mi nismo onakvi kakvima nas smatraju.”

Kratko iza toga, preplavljen, više nije u realitetu: “OK. Priznajem. Bio sam to ja. … Ne slušaj samog sebe. To nisi bio ti.”

Na koncu i sam postaje žrtvom opće psihoze: “ZOVEM SVOJU BRAĆU I KAŽEM: Na putu kući ugledao sam sumnjivu osobu. Imao je crnu kosu i neuobičajeno velik ruksak i lice mu je bilo prekriveno palestinkom. … Trebao mi je djelić sekunde prije nego što sam shvatio da je to moj odraz u zrcalu.”

Ovlasti policije

Khemiri opisanu gradaciju straha čovjeka koji se našao u “klopci” time što je Šveđanin, u Švedskoj, ali ne po mjeri prošlostoljetne ideje “švedskosti”, komentira ovako: “To je otprilike ono što je prolazilo mojom glavom taj dan, dok sam razmišljao što reći braći. No, kad krenete boriti se protiv tog nacionalističkog mita o zlu koje je stiglo izvana, kako god da ušli u tu diskusiju i što god da govorili, gubite. Stoga i taj savjet: ‘Ne bučite, ne budite previše vidljivi. Kako Amor kaže: ‘… pretvorite se u nevidljivi plin.’ Makar, ni to, naravno, nije rješenje.”

Zašto drži da je nemoguće nadglasati nacionaliste, da je onaj koji misli drugačije unaprijed u toj raspravi osuđen na poraz? “Ponekad gledam na te nacionalističke snage kao na veliki stroj. Pisac sam, od pisanja živim, i za dobrih dana vjerujem u snagu riječi, da moćan kontraargument može mijenjati stvari. No, često se pitam je li moguće naći, napisati riječi koje mogu rezonirati u tom stroju nacionalizma, doći do njih, je li moguće slomiti taj stroj, njegov sustav transformirati riječima, ili su riječi nas koji mislimo drugačije samo dodatno oružje koje ga potpaljuje.”

Nakon što su švedske vlasti 2013. počele provoditi REVA-u, projekt koji je omogućio češću deportaciju ilegalnih imigranata, i mnogi se Šveđani počinju osjećati nesigurno. Implementacijom REVA-e policiji su odvezane ruke, mogu legitimirati koga i gdje god hoće. Brojni govore da su ih policajci zaustavljali svugdje i u svako doba, bez drugog razloga osim što su se zbog rase i lica “doimali kao stranci”. Ministrica pravosuđa Beatrice Ask tad komentira da policija ne radi odabir baziran na rasi, već na “osobnom doživljaju” policajca. Khemiri, zatečen riječima ministrice, upućuje joj otvoreno pismo. Baš je to pismo do danas ostalo među Šveđanima najviše ikad podijeljeni sadržaj na internetu. Samo u prvom danu podijelilo ga je 250.000 ljudi.

Sreća, a zatim tuga

Khemiri u pismu predlaže ministrici Ask da na 24 sata zamijene tijela: “Prvo ću ja ući u tvoje da bih dobio osjećaj kako je to biti žena u patrijarhalnom svijetu politike. A onda ti posudi moju kožu kako bi shvatila da kad izađeš na ulicu, uđeš u vlak podzemne željeznice, u šoping centar, i vidiš policajca kako ondje stoji, sa zakonom na svojoj strani, s pravom da ti se približi i zatraži te da dokažeš svoju nevinost, to budi sjećanja. Na druge napade, druge uniforme, druge poglede. I ne, ne moramo ići daleko - do Njemačke u Drugom svjetskom ratu ili Južne Afrike u 1980-ih. Dovoljna je i naša, švedska, bliska povijest, niz slučajnih događaja kojih ti se tijelo odjednom sjeti.”

Komentirajući činjenicu da je njegovo pismo preko noći postalo viralno, kaže: “Nisam mogao ni sanjati koliko će ljudi podijeliti to pismo na društvenim mrežama, forumima, svuda … Sjedio sam kod kuće, bio na Facebooku, i zatečen gledao te nevjerojatne reakcije na moj tekst. Samo je blinkalo, brojke su rasle nezamislivom brzinom, podijeljeno 100.000, podijeljeno 110.000 …

Nikad do tada nisam napisao ništa što je imalo i izbliza tako veliki utjecaj i tako se brzo dijelilo dalje. Moja prva reakcija je bila sreća. A onda me preplavila tuga. Podsjetilo me je koliko je ljudi koji poznaju taj osjećaj da se na njih ne gleda kao građane njihove zemlje. Politički odgovor je bio slabašan i formalan. Ali reakcije običnih ljudi su bile silno važne. Ako je to moje pismo išta promijenilo, to je da su se neki ljudi možda osjetili manje samima u toj poziciji autsajdera, stranca u vlastitoj domovini. Jer, konačno, vidjeli su koliko je ljudi dijelilo to pismo, koliko ih je, na neki način, tom reakcijom stalo iza onoga što sam napisao”, razmišlja.

Duboke podjele

Ministričina izjava zapalila je vatru jer je dobro pokazala koliko su duboke granice u švedskom društvu i koliko ih je administracija bila nesvjesna ili se namjerno s tim dubokim podjelama ne želi uhvatiti u koštac. “Jasno je da su ljudi osjećali da policija legitimira po ulici po kriteriju rasne profilacije, i jasno mi je bilo da ni političari niti policija ne shvaćaju da se Švedska promijenila. Da je njihova ideja o tome tko je Šveđanin, tko su građani ove zemlje jako zastarjela, da ta njihova ideja Šveđanina više ne korespondira s realnošću u mojoj zemlji.

Napisao sam pismo ministrici ne bih li im signalizirao da trebaju pogledati oko sebe i mijenjati ideju o tome što je švedsko i tko su sve Šveđani, pokušavajući im kazati da obrate pažnju i na činjenicu da je u našoj zemlji puno Šveđana koji cijeli život uniformu švedskog policajca ne doživljavaju kao simbol sigurnosti i pouzdanosti, prijateljske brige nego kao opasnost, da ih ta uniforma plaši, upozorava na racije, olako legitimiranje, da ih čini nesigurnima, uvijek sumnjivima, a nevinima.”

Švedski je autor, na švedskom piše, o Švedskoj, suvremenoj Švedskoj, piše. No, prije neki dan čitam relativno recentan esej gdje o Khemiriju književna teoretičarka govori kao o – imigrantskom piscu. Zatečena, pitam ga kako je to moguće, otkud zaključuju da je riječ o - imigrantskom piscu. “Moja perspektiva je perspektiva insajdera”, kaže. Podjednako je zbunjen, prošlo je, odavno, vrijeme kad bi ga ponekad kvalificirali kao imigrantskog pisca. Jer, sve ono što piše Khemiri autentični je glas suvremene Švedske, doduše one Švedske kakvu nacionalisti nisu spremni prihvatiti.

Koliko se tamnoputi Šveđanin, romanopisac, dobitnik bitnih nacionalnih nagrada, autor šest drama od kojih su mnoge izvođene širom svijeta, osjeća integrirano u to društvo koje jest njegovo?

“Integracija” je zanimljiva riječ. Pita se čovjek što to znači ‘biti integriran u nešto’. Postoji specifična ideja Švedske u koju se, odrastajući, nisam osjećao integriran, nisam pasao tome, nisam osjećao da sam dio toga. Ali, nisam siguran da sam se ikad osjećao dijelom neke grupe, dok sam odrastao. Nisam bio siguran kako biti muškarac, nisam bio siguran kako biti ovo, kako biti ono … ali to je razvojno, možda, i sasvim normalno.

Moja je majka Šveđanka, otac Tunižanin, odrastao sam vrlo svjestan kako su obje zemlje upotrebljavale “druge” ne bi li stvorile i naglasile zajednički nazivnik za domaće, za ‘nas’. U obje te zemlje bilo mi je jasno da sam skoro uključen. Shvaćate li što mislim? Skoro uključen.

Stoga sam valjda i razvio opsesiju da istražujem što to ljude čini dijelom grupe ili koje ih varijable odvajaju od grupe. To kako su me vidjeli umnogome je ovisilo i o tome s kim sam bio u društvu. Kad bih kao tinejdžer ušao u dućan s prijateljima s košarke, uglavnom djecom iz siromašnijih obitelji, prodavači su me tretirali sasvim drugačije negoli kad bih u isti dućan ušao s prijateljima iz srednje škole ili s fakulteta koji su iz imućniji obitelji. Cijela dinamika susreta ovisila o tome kako smo izgledali. Jedna od bitnih, glavnih stvari koja je odredila kako su na nas gledali bila je kako smo govorili, kakav smo naglasak imali, koje smo riječi koristili, možda je i to razlog zašto sam postao pisac. Jer, od malih nogu sam shvatio da s riječima možeš puno toga, da ih možeš iskoristiti da dobiješ pristup nekoj grupi, da možeš njima pokazati da ti nisi samo ono što je tvoj izgled, tvoja fizička pojava.”

“Kad smo svi bili isti”

Što je švedsko, a što tuniško u vama, naposljetku, ipak, pitam. “Ali, što je švedsko, a što tuniško u vama?” odvraća. Šutimo. Potom doda: “Što je to hrvatsko u vama? Kažite mi! Ja ne mislim da je moguće uzeti grupu ljudi i u njima ekstrahirati nešto što je ekskluzivno tuniško, hrvatsko ili švedsko. Možda je nekad i postojao nešto, recimo, specifično švedsko, u davnoj povijesti. Dapače, mnogi političari u Švedskoj danas nas pokušavaju uvjeriti da je nekoć upravo to postojalo.

Doba kad su, navodno, svi bili slični, kad je društvom vladala jedna, predominantna ideja, svi imali istu religiju, bili ‘autentični’, desna retorika vraća se tome, teži prošlosti. Osobno sumnjam da je ikad postojalo vrijeme kad su ljudi bili jedni drugima toliko nalik, jednaki.”

Završavajući intervju, kad smo već izmijenili pozdrave, Khemiri, koji će ove jeseni u Zagrebu promovirati svoj roman, spontano dodaje meni možda i najintrigantnije rečenice ovog razgovora: “Ako odrastate s roditeljima iz dvije različite zemlje, mnogi će vas pokušati uvjeriti da morate biti ‘nešto’ ili da morate biti rastrzani između dviju kultura.

Ali, rastući sa švedskom majkom i tuniškim ocem i njihovim rođacima, ja sam vidio samo sličnosti. Obje moje obitelji bile su jednako nepovjerljive jedna prema drugoj. Obje su moje bake bile jednako duboko religiozne, iako su vjerovale u druge bogove.

Moj ujak i moj stric, obojica su imala velike snove o glazbenoj karijeri, a završili su komponirajući glazbu za kuhinjskim stolom, a ne svirajući na svjetskoj turneji s Madonnom. Neki od tih ljudi se nikad nisu sreli, a fascinantno je koliko su slični!”