PLANET FRIEDMAN

Josip Mlakić napisao je roman poput Philipa K. Dicka: Svijet bez emocija i knjiga

Josip Mlakić u hrvatsku je prozu ušao ratnim romanom “Kad magle stanu” koji je do danas ostao jedan od najvažnijih naslova toga proznog modela.

Mlakić je ozbiljan pisac - on piše učestalo i kvalitetno, a njegov se rukopis razvija i nadopunjava. Glavne teme njegovog pripovjednog opusa do sada su bile Bosna i rat. Čak i kad se naizgled odmicao od njih, odmak je bio u formi. No, njegov novi roman “Planet Friedman” nova je etapa, prije svega izborom žanra koji je ovaj put - antiutopija.

Taj je žanr, očito, jedan od puteva kojim, za sada u skromnom broju, kreće posttranzicijska domaća i regionalna proza (vidjeti najnovije naslove Ede Popovića, dvojca Grgić-Mihalinec ili pak u nas preveden roman Slovenca Andreja Blatnika “Promijeni me”...), u takvoj formi nalazeći okvir za frustracije pojedinca u radikalnom liberalnom kapitalizmu. Taj skok iz lokalnog u globalno jedan je od putova razvoja i promjene iz stvarnosne i tranzicijske proze prema novim proznim modelima i Mlakić je tu među prvima.

Suvereni pripovjedač koji čvrsto drži sve konce u svojim rukama, ponudio nam je priču iz možda ne tako daleke budućnosti u kojoj planet Zemlja više ne postoji. Svijet je podijeljen na zone, sa strogo određenim statusnim i svakodnevnim pravilima i granicama. Gerhard Schmidt, liječnik iz elitne zone A, u jednom trenutku sa svojom “štićenicom”, slavnom atletičarkom Paulom Bolt od koje je farmaceutska industrija dopinga učinila čudo, ali i invalida, po zadatku odlazi u druge zone. Na tome putu Schmidt će spoznati kako funkcionira svijet u koji je donedavno vjerovao, ali i otkriti neke detalje svoga obiteljskog naslijeđa koje su mi bile nepoznanica.

Na tome putu “prosvjetljenja” koji prolaze glavni likovi od zone A do slobodne zone, isprva kao špijuni koji trebaju doći do glavnog neprijatelja Friedmanova carstva, ključnu ulogu imaju knjige. One su zabranjeni i izumrli proizvodi prošlog vremena, baš kao i bilo kakve emocije osim onih sintetički izazvanih.

Svijet Mlakićeva romana podsjeća na onaj Philipa K. Dicka i njegovog romana koji je poslužio kao predložak jednom od najboljih SF-filmova svih vremena, “Blade Runneru”, i na sličan način postavlja pitanja o osjećajnosti, prirodi i smislu ljudskosti. Planet Friedman, koji se temelji na novcu, pohlepi, tržištu, korporacijama i pokojem reality sho-wu, koji je Mlakić začinio aluzijama na slavna imena čitateljeve sadašnjosti i tipičnim SF detaljima, zapravo je poprište ljudskih drama i preobražaja te jakih pojedinaca koji ne pristaju na stroga i neljudska pravila sustava.

Emocije i knjige mogu biti proglašene beskorisnim alastom, snijeg više ne mora biti bijel, a ekološka katastrofa može pojesti sve prepoznatljive obrise prirode, no i tada ima prostora za nadu i ljubav, ali i mržnju i rat kojim cijela priča završava. Mlakićev roman prepun je aluzija na stvarnost i kao da govori - da, Planet Friedman nam se ionako već dogodio i taj divni, novi svijet daleko je od svega što smo željeli, ali još uvijek postoji nada i vjera u pojedince s dovoljno hrabrosti. “Planet Friedman” funkcionira na tri razine - kao uspješan primjerak svog žanra, kritika svijeta u kojem živimo, ali i roman koji nudi optimističku nadu da nikad nije sve tako sivo. Ili crno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 21:45