PIŠE IGOR MANDIĆ

Kad nas ‘biografski‘ roman odbija voditi kroz nečiji život, meni se diže kosica na tintari

Vinko Vošicki (preuzeto iz ”Krležijane”; gl. ur. V. Visković)
Svaka čast na trudu, ali piše li se roman (tj. fikcija) crpeći ga iz muzejske građe ili se piše - iz glave?

Malo je neobično/neuobičajeno prihvaćati se (pre)ocjenjivanja knjige kojoj je već prošla povijest, kao da bi naknadno neki mudrac (kao moja malenkost, ma baš?) želio prepravljati već donesene ocjene o nekom djelu, tj. o ovom konkretnome, koje mora biti da je bilo obasuto konfetima pozitivnih, analitičkih kritika (mea culpa, takve nisam čitao, jer baš!), pa čak za zapučak zadjenuo nagradu "Fric" (koja je sve, samo ne krležijanska)... Srećom, reče bijeli miš, ali nije tako: zadovoljan sam što ipak mogu (s naporom) pročitati ovu knjižurinu (416 str., 159 kn = DOSTA), jer sam je komparativistički doveo u odnos u kojem se ona - baš (i) mene tiče!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 06:04