Kako je Budak postao bolji pisac od Andrića

Radoznalac koji je jučer otvorio Google, na naslovnici je ugledao višegradski most Mehmed-paše Sokolovića, oslikan nekako akvarelno, u mistici jutarnje bosanske magle.

Ovdje je taj most prikazan u profilu i na njemu nema nobelovca iz 1961. Ive Andrića. Ali, svaki ljubitelj književnosti prisjetit će se one druge, znamenite crno-bijele fotografije pisca u Višegradu, portreta u američkom planu na kome se nalazi, također, višegradski most. Ovoga puta u perspektivnom skraćenju. Klikom ili čarobnim potiskom XXI. stoljeća, potiskom na dotični most, pred istim radoznalcem osvanut će 1,030. 000 rezultata. Čak će i ime “Ivo Andrić” uskrsnuti iz praznine u gornjoj kućici za sve one koji nisu znali, kao što korisnici interneta često ne znaju, u što se upuštaju.

Potezanje konopa

Susljednim nabadanjem doznaje se da praktično na svakoj “bivšejugoslavenskoj” Wikipediji postoji članak o slavnom nobelovcu.

Čini se da se na toj prvoj tzv. demokratskoj internetskoj enciklopediji nastavlja starodrevno, mediteransko, potezanje konopa. Odnosi se to prvenstveno na hrvatsku Wikipediju na kojoj je anonimni autor, ili više njih, otišao korak dalje od svojatanja ovog pisca. On dokazuje “precijenjenost Andrića kao pisca”, njegovu “umjetničku zastarjelost i plošnost”. Pozivajući se na autoritet imaginarne “vizure hrvatske književnosti” isti stručnjak tvrdi da Andrić “ne može podnijeti usporedbu s modernističkim prozaistima (od Polića Kamova, Miroslava Krleže do Slobodana Novaka), pa čak ni sa stilski bliskim, politički kontroverznim Pavelićevim “doglavnikom” Milom Budakom”.

Ostajem bez ikakvog komentara. Uostalom, anonimac komentira samoga sebe kada u nastavku iste rečenice tvrdi da Budak ima dosta sličnosti s Andrićem “kao pisac tradicionalistički oblikovanih regionalnih epopeja i biološki determiniranih erotskih strasti”.

Otimačina za Andrića

Nedostaje mu samo dodati da je Budak bolji pisac i zato što je krv u njegovim likovima stoposto hrvatska.

(U onostranosti Andrić je jučer proslavio svoj 120. rođendan. Njegovi ljubitelji i spomenuti “ljubitelji” slave ga nadalje na različite načine... Kao da se svejednako nastavlja otimačina za Andrića, putem onog autentičnog, balkanskog, da ne kažem južnoslavenskog potezanja konopa na tri strane: bosansku, srpsku i hrvatsku.). ( Ž. I.)